Industrial metal je termin koji može imati više značenja. Žanr koji je dosta raznovrstan pa može uključivati i one izvorne bendove kao Godflesh, Scorn, Depressor, Pitchshifter (prva dva albuma su klasici), ali i jednog Marylin Mansona, Nine Inch Nails, pa sve do jednog Samaela, Kovenanta i brojnih drugih koji su u potrazi za kakvim mainstream uspjehom počeli ubacivati elektroniku u svoj, izvorno ekstremni metal. Širok je jaz između prva dva Pitchshiftera i jednog Rob Zombie-a na primjer, no ne bojte se, ovaj sastav iz Oklahome nije ništa nalik Rob Zombie-u, niti ima ikakve veze sa ogavnostima tipa Semargl, koji su se iz odličnog black metal benda pretvorili u electropop metal sprdačinu. Black Magnetu je ovo drugi album, ako računamo samizdati demo. Izišao doslovno neki dan, 4. rujna ove godine za 20 Buck Spin, label koji pokriva dosta širok dijapazon jer vidim tu baš svega, najviše death metala tipa Ossuarium, Tomb Mold, a izdali su i Corruptedov split sa Noothgrush. Zaključak: solidan label, no je li i album takav? Namjera je jasna već u prvoj pjesmi "Divination Equipmnent" koja sa rekao bih klasičnim industrial rock riffom koji malčice, ali na sreću samo malčice podsjeća na Ministry, a puno više na KMFDM. Vokali nisu vrišteći niti growlovi, nego nalik KMFDMu ili Ministryevskom vikanju. Osjeti se blaga doza noise rocka, ali ništa pretjerano, više bih to pridodao utjecaju ranog Godflesha nego bilo čemu drugom. Zasad dobro.



"Anubis", s kojom se album nastavlja je više electro, konvencionalnija i bliža recimo onome što je Zeromancer radio na prvom albumu 'Eurotrash', ili možda čak nešto poput prvog albuma Psychotice samo nije toliko izlizana kopija Mansona, malo više štajaznam, kao da izbacite one mehaničke riffove iz KMFDM-ove 'Drug Against War'. Ova mi usporedba čak najbolje i zvuči, sve i ako mi pjesma nije niti blizu nivoa prve. "Punishment map", treća pjesma je kaos, u svega minutu i pol se izredaju i kaotične noise deračine, kao i malo konvencionalniji, čak punkerskiji riff na samom kraju pjesme. Slijedi '"Neuroprophet"', laganija stvar i dobar utjecaj Godflesha koji se smjenjuje sa metalskijim riffom ali sve u svemu ne izlazi izvan okvira nečeg što možete čuti i kod Jesu-a, Landfill-a, Greymachine-a i ostalih iz tog svojevrsnog subžanra, što nipošto nije loša stvar, dapače. Atonalne gitare i vrlo introspektivna stvar, ali bitno naglasiti da definitivno nije laganica. Leadovi na momente zvuče kao da su iz Ministryeve 'Scarecrow', ali pjesma ima više dijelova i definitivno nije jednolično ponavljanje. Peta 'Trustfucker', poput 'Anubis' ima jak aggrotech utjecaj, meni osobno nije baš po volji ali imam osjećaj da će ove dvije pjesme dobro kotirati kod ljubitelja tog žanra. Militantni beat, synth-orjentirana muzika, sve na mjestu. Da sam na mjestu kakvog promotora, agitirao bi da baš ova stvar bude prvi singl.

Šesta pjesma na albumu 'Crush me' na moju žalost nastavlja u ovom tonu, nešto kao Psyclon Nine sa gitarama i boljim vokalima. Opet, ljubitelji takve industriale će doći na svoje, ja baš i nisam nešto impresioniran. Sedmu 'Hegemon' mogu opisati samo kao predug intro i prekratak zanimljivi dio. Ne bi mi toliko smetala elektronika da nije toliko dominantna a onaj dio koji bi meni osobno nosio cijelu stvar u jednom grandioznom štihu se pojavljuje prekasno, nakon ne odveć zanimljivog uvoda, i nije dovoljan da spasi pjesmu koja je mogla biti super, a ovako je samo 'njeh'. Zaključna stvar 'Walking in the dark' je očiti filler. Ništa posebno, monotono i repetativno.

Sve u svemu album koji me kod najave jako zainteresirao, i koji ima fantastičnih momenata nažalost nije isporučio onaj nivo kvalitete koji sam očekivao. Ima tu ponešto za ljubitelje Ministrya, KMFDMa, pa i tih aggrotech sastava. Nije loše, ali neće nikog oboriti s nogu. Šteta, obećavalo je.

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 13/10/2020