Da se stvari po demo/ d.i.y. izvođače odvijaju ustaljenim običajem jako dobro znamo iz naše hrvatske i ex-Yu prakse: teškom mukom nailaze na zainteresirane izdavače koji bi ih pogurali, pogotovo ako su alternativnih svjetonazora, a i kada ih uspiju pronaći, redovito su tu manje-više podložni kompromisima s imperativima 'ovo moraš izbaciti, ovo promijeniti, ovo ovako ne može ići, tu se treba staviti ovo, a ne ono...' i tako redom svašta koješta što na kraju rezultira sasvim desetim materijalom od onog izvornog. Znamo tu priču jako dobro. I nije samo naša balkanska fabula. Evo, vrlo sličnu storiju imaju i naši antipodi s druge strane planeta Zemlje, s Novog Zelanda, točnije iz Hamiltona (165.000 stanovnika). Postoje još od prve polovice prve decenije 21. stoljeća, a do sada su objavili samo 4 izdanja - 2 singla, jedan EP i evo, konačno i debi album koji nosi isti naslov kao i prvo im EP izdanje još iz 2005. godine. Premda im na facebook stranici stoji da im je diskografska kuća Hellman Records, to je ustvari etiketa gitariste i pjevača Paul Martina, DJ-a, radio urednika-voditelja emisije "The Axe Attack" i novinara magazina Rip It Up što promovira scenu Novog Zelanda, tako da su im praktički sva izdanja d.i.y. karaktera i službeno nemaju 'publisher' zaleđe. Bend World War Four uz njega konstantno čine Nathan Waters (bas, vokal) i Morgan Timu (bubnjevi), kroz karijeru dugačku skoro dvije decenije nastupali su s Black Label Society, Down, Heaven and Hell, Motorhead, Uli Jon Rothom (Scorpions), Alexom Skolnickom (Testament), Glenn Hughesom (Deep Purple), Joe Satrianijem, Gilbey Clarkeom, Vernon Reidom, a Paul se kao bas gitarist 2010. pridružio popularnom alternative metal bendu Devilskin (female vox) s kojima je snimio 4 vrlo dobro prodana albuma - prvi "We Rise" (2014) i treći "Be Like the River" su dosegli no.1 u Novom Zelandu. Novi "Red" je objavljen 3.IV 2020. samo u obliku download/ streaminga.



A album što je objavljen upravo ovih dana (18.IV) je ustvari retrospekcija čitave karijere u kojoj su uspjeli snimiti svega 11 pjesama od čega su ovdje uvrstili 7 komada - 4 stara i 3 nova. Sami kažu da se u ovo doba Covid-19 daleko više fokusiraju na profesionalni posao, porodicu i poneke glazbene afinitete, a kako im je snimljeni materijal godinama čamio, evo, uspjeli su pronaći vremena da ga dotjeraju i kompletiraju za objavljivanje. Što se kaže, vrlo su lijeni i baš ne mare mnogo za to, daleko su fleksibilniji sa živim svirkama koje će biti, eh, da... onda kada će biti. Stoga je album čudnovate kakvoće: uvodna "I, monster" s pratećim crno-bijelim horror videom kombinira stoner-grunge Soundgarden na metal bazi umjerenog tempa, a Paulov vokal funkcionira poput Simon Le Bona koji pjeva Ozzy Osbournea! Baš tako bi se mogao zamisliti Duran Duran da naprave metal stvar. Ima jako dobar 'šmek' promuklog bariton-tenora i netipičan je za metal, a gitarski riffovi dinamički korespondiraju s rascjepkanim aranžmanom što je ustvari i najelegantniji dio albuma skupa s idućom "Ghost" koja je objavljena još 2012. i počinje poput RATM hipnotičkim referencama s vokalom preko distorziranog efekta, ali se naredni dio pjesme pretvara u psihodeličan stoner ponovno prožet govornim samplovima u središnjici (isto kao i u "I, monster" i na još nekim pjesmama). Eh, a onda dolazi "Absolution" snimljena 2014. i tu se sad osjeti ta nesrazmjernost zvuka s prljavom, gotovo demo produkcijom, ali šta sad... Vokali su mračniji i grublji, izmjenjuju se dueti s Nathan Watersom, te se uočava drugačiji štimung s refrenom 'dobrodošli u rat' i zlokobno alarmantnom sirenom u pozadini. "Pet hate", sasvim nova stvar je opet vrlo dobre produkcije s repetativnim riffom, naglašenom bas gitarom i skandirajućim hard rock/ blues tempom a'la Led Zeppelin, a čini mi se da ju pjeva Waters koji ima sasvim drugačiju boju i frekvenciju glasa u višljim registrima poput mlađahnog Chris Cornella. "Knife fight (I will take my gun)", također nova ima nešto brži tempo (Timo ne preferira nikakve blastbeatove, nego čvrste 4/4 udarce), ponovno kompleksniji aranžman i Paulov specifičan vokal. Zadnje dvije su nove verzije s prvog EP-ija, ali avaj, demo produkcije - troma "One mad Afro" s diskutabilnom lirikom o porodici, bogu, propovjedniku i strahovima odrastanja vlastite djece očito je snimljena negdje u njihovoj prostoriji za probe, a "DHP" s također pragmatičnim tekstom o sukobu životnih stavova ('nikad prije nisam umro.../ svijet zaboravlja moje ime, znam da nikada nećemo biti isti') je daleko bolje snimljena i koliko-toliko uspjeva izvući ovih 35 produkcijskih miš-maš minuta na zadovoljavajuću razinu.

Tekstovi i glazba su okey, ali produkcija je jako šlampava i varira od odlične do one gotovo snimljene na kasetofon. Malo bolji kasetofon i CrO2-metal poziciji. Ali to tako u karijeri Četvrtog Svjetskog Rata valjda i mora biti. Sveskupa jako, jako zanimljivo mada su tokom 15 godina mogli napraviti i bolje snimke.

Naslovi: 1,I, monster, 2.Ghost, 3.Absolution, 4.Pet hate, 5.Knife fight (I will take my gun), 6.One mad Afro (new version), 7.DHP (new version)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/04/2020