FILIP FANTONI: Filip Fantoni (Aquarius Records, 2019)
Vrlo slično kao i u slučaju Borisa Štoka, ovaj zagrebački kantautor iz nekoć obečavajućeg punk/ post-grunge benda Popper ima gotovo isti sindrom: patetičnu lirsku melodramu s kojom se postiže tek sporadičan učinak na kardiogram i adrenalin, ali ima solidno primamljivu, nešto drugačiju glazbu blisku otprilike zagrebačkoj Gretti, pa i pop izdanjima S3ngs-a. Naime, s ovakvim tekstovima u kojima se sve pjesme bakću ljepotom ili neostvarenim žudnjama u ljubavi ne samo da ima i previše, već one kao takve izuzev srcedrapajućeg monologa za romantičare i ponekog emotivnog blijeska pripadaju nekom dalekom vremenu popularnog izričaja, odnosno kroz rakurs današnjice jedino mogu biti interesantne srednjestrujaškom milijeu na kojeg se, očito puca rangirajući bezazlenost sadržaja poput Cetinskog, Crvene Jabuke, Belana, Parnog Valjka i bivše Daleke Obale.
On kao mužjak je čas radostan i pun optimizma, pa je malo voljan za metaforičke avanturice po Americi i Meksiku, čas je preneražen jer nije siguran da li ga ona uistinu voli nakon što mu dođe u stan u 3 sata ujutro 'skidajući šminku s očiju', a čas je, očekivano razočaran i potišten. Naravno, sve zbog nje. I više njih. A pritom nije čak niti raspojasanih lirskih pasaža koji bi barem malčice dekorirali nekakvu uzbudljivost, vatrenost (nema čak niti naznaka eksplicitnosti), gorljivu svađu i ostale koškave dogodovštine kakvih se u intimnim vezama nađe barem za dvije poveće prikolice. Jednu kićenu šampanjcem, kavijarem, baršunom i svilom, a drugu pretrpanu frustracijama, prljavim vešom i kontenjerskim otpadom što se može klasificirati u 3 priložene hrvatske kante - zelenoj, plavoj i smeđoj. Interesantije je slušati gay pjesme za koje niste baš najsigurniji da li su gay ili nisu, a o socio-političkim i društvenim tegobama, da ne kažem tom njegovom nekadašnjem alternativnom punk-rock stavu, nepotrebno je pričati ako ga niste doživjeli poput mene.
Filip Fantoni
Fabuli manjka 'ono nešto' paprenije začinjeno s bilo čime. Prejednostavno je, pa makar se Filip bavi tenisom, jednim od živčanijih sportova na kojeg bi mogao napraviti prave doom/ stoner elegije emocija i katarzi. Šteta što privatnu profesiju ne koristi metaforički, već se prepušta oportunizmu hrvatskog klišeja bezbijedno sigurnoj naravi zabavnjaka. Ziheraški puca, a ne puca nit' domoljubno, nit' progresivno, nit' gordo važno. Uglavnom, lirika ne govori o ničemu bitnome današnjici zbog čega bi se trebali pisati posebni poeme i eseji. Nema toga u njegovim tekstovima. To je žalosno za preostale Hrvate u Hrvatskoj, a i one izvan nje. Da li me ona voli ili ne, to je tako bitna stvar kad bi se trebala ili mogla razvezati adekvatnija rock-punk priča.
Druga, daleko jača strana je glazba koja se za razliku od Poppera bazira na kombinaciji plesnog rocka s pop melodijama i uobičajenim klasičnim aranžmanima (koji put prošaranim klavijaturama i staccato klavirom), da klasičniji ne mogu biti (uvod, kitica, refren, solo, završnica), ali u tome ima privlačnosti poput ex-Yu new-wave aktera (posebice ranog Filma i prvog albuma Azre) u uvodnim brojevima "To je OK" i "Mexico", zatim jedne faze Stinga kad se uhvatio u koštac na razmeđi ostavljanja jazza i upliva u pop-rock/ world-music evidentno kroz finu i kratku "Komedija tragedija", pa Urbanovog šliha u pjesmi "Voli me" (previše nalikuje na "Samo" sa "Žena dijete"), malo R.E.M.-ovski/ The Smithsovskog u raspoloženoj "Horizont" ili očekivanog baladičnog sentimenta koji se može pripisati širokom rasponu rocka od 70-ih naovamo kroz komade "Rijetko pričaš", "Vrijeme" i završne "Tramvaj". Vokal mu je tananijih performansa, ne osobito snažan i upečatljiv kao što je bio u Popperu, a na koncu, svih ovih 33 minute prikazuje konformizam u potrazi za mirnoćom srca, čak i bez kibiciranja, intriga i nekakvih sofisticiranih metoda.
Sve je ovo ipak previše banalno i šturo. Popper se jako dobro sjećam s Novog Zvuka u Saxu 10.III 2009., bili su energičan bend, čak sam dobio i njihovu majicu (svirali su sa čuvenim Elektrik Žare, S3ngs-ima i netragom nestalim Dim List jazz-rockera Ivana Vondračeka), ali ovako mlako, poluzagrijano izdanje nekoć mlađahnog entuzijastički opaljenog alternativca koji je na ovome drugom albumu definitivno otišao u mainstream tražeći radiofoničnu priliku za ionako sumnjičave prognoze oko uspješnosti je labilan kompromis da će mu pjesme zaživjeti širu funkcionalnost. Kraće rečeno, Prljavo Kazalište ima svoju publiku s otprilike vrlo sličnim lirskim scenarijima što pucaju na emocije i to je već dovoljno za one kojima treba doza stare i prividno šuplje idile hrvatske rock patetike. Filip se zeznuo u postavkama lirskog sadržaja kao alternativni rocker koji pokušava biti normalni 'straight'. Eh, tu onda mnogo toga ne štima u rasponu starih uvjerenja spram (novih) razočarenja, ali ovdje se to niti ne čuje, niti ne osjeti. Kao da nije 2019. i kao da na pomolu nije neka nova 1941. ili 1991., no njega to ne brine. Pjeva o ljubavi i pritajenim žudnjama seksa bez vulgarizacije, umiven i neborben u opsegu bezbijednog Valentinova punog melodrame kad se kuha totalna promijena svijeta divljaštva i novih pljački.
Ništa osobito. Samo zabavno da se na trenutak skrene pažnja s totalirizma neo liberalističke demagogije, a nije valjda da je njihov poltron.... Kamo ode rock koji čak ne podržava niti prastari slogan 'ne mogu naći zadovoljstvo'? Ode za set-liste radio programa pretrpanih ionako karakterističnom pop(ulističkom) glazbom za koju su odgovorni glazbeni urednici s isto takvim kriterijima. Možda im se neka od ovih pjesama i dopadne, ako će ih slušati i puštati uz koktel Miše, Grdovića, Magazina, Gibonnija i ostalih. Tu se negdje pokušava ukrcati kao rocker koji i nema baš ništa važnog za reći. Alternativnoj publici je posve nedostupan i tu je 'zez'. Na sljedećem albumu će vjerojatno napraviti nešto kao Jura Pađen nakon prva 2-3 albuma Aerodroma, narodno i komercijalno jer to bolje ide od simfo-rocka i new-wavea. Bitni su Grdovićevi šoldi, ak' se mogu zgrabiti, a ne ideologija. A ona ovdje fali da bi ovakav solidno odrađen, odsviran i produciran rock imao zaokruženiju i koherentniju priču...