'Žice za gladni zagrljaj. Ulice Mississippija gore. Valovi Chicaga, južne booggie noći. Elegantna brončana koža. Tkanina u nevinosti od janjadi. Kći pustinje, raskrižje sjemena punoga mjeseca, srčane posude meda, suhoga cvijeća i kolačića zemlje. Smeđeoki Šiva, duh u boci, tisuće stoje na obali od tvojih čokoladnih krila' ("Impasto"). Konkretna glazba je poprilično rijetka u ovozemnoj diskografskoj ponudi, ali je povremeno ima i uglavnom je striktno konceptualne naravi. Nedavno je poneke reference upriličio Čopor na odličnom albumu "Jutro u zavoju. Čvor" (vjerovali ili ne, recenzija na Terapiji je dobila 341 'i like' što niti jednom tekstu nije pošlo za rukom već godinama), a prošle sezone makedonski Kazimir s dva albuma objavljenih za Kritiku. Spominjem ih onoliko koliko mi 'otprve' padaju na pamet poveznice sa sličnim pristupima. Međutim, nisam baš najsigurniji da ovaj album iz kataloga Slušaj najglasnije može pripadati 'našoj' sceni s obzirom da se iza ovog imena nalazi Sean Derrick Cooper Marquardt, tamnoputi Amer, rođen u Chicagu, momentalno stacioniran u Berlinu, radi mnoge improvizacije (uglavnom za gitaru), bavi se eksperimentalnom glazbom i do sada je objavio skoro pa 100-tinjak albuma pod tim ili nekim drugim imenom, a ima i mnogo kolaboracija. Njegova diskografija još nije uređena nekim kronološkim redom, ima tek samo soundcloud website pod imenom MoreBlack Then God, a znate koliko je tamo loš pregled da bi se nešto preciznije moglo dokučiti. Po internetu se nalazi ogromna količina izdanja pod njegovim imenom, možda jednom sjednem i saberem ih kronološki poput Philip Glassa ili Matej Krajnca, jer je to uvijek potrebno za svaku enciklopediju. Naposljetku, posljednji stavak "Impasto" je recitacija na hrvatskom jeziku, poprilično 'grbavom' u izvedbi lijepe Anje Bajuk (umjetničkim imenom Mors Mea), kćerke naše etno zvijezde Lidije Bajuk koja je očito izvitopereno prikazala teškoće savladavanja akcenata, onako kao što stranac pokušava što pravilnije govoriti hrvatski. Zašto i ne bi? Stranci (Germani i Romani) što dolaze na Jadran i na Balkan jako malo poznaju naše slavenske jezike, a ako odu u Grčku ili u novije vrijeme Albaniju, puno bolje rezoniraju njihove jezike jer su i Grčki i Albanski daleko više povezaniji s germansko-romanskom lingvistikom nego li slavenski. Pa, sam slobodne volje, zajedno s neuobičajeno dugačkim nazivom albuma dao sebi na raspust uzeti zdravo za ozbiljno da je ovo 'domaći' album. Iliti kolaboracija 'album sa specifičnim geografskim poveznicama', u ovome slučaju Njemačka - Hrvatska. A to baš i nije točno jer Sean Derrick nije Nijemac... Onoliko koliko MoreBlack Than God smatra da je ovo njegov rad, toliko i Mors Mea ima svo pravo na autorizaciju jer su svi 'stavci' na ovome 55 minuta dugačkom albumu navedeni čistim hrvatskim jezikom kojeg crni umjetnik iz Amerike može shvatiti tek nakon 5-6 godina intenzivnog (su)života sa slavenskim Balkancima. I, da... ovdje nema rasizma, nacionalizma i ostalih negativnih konotacija današnjeg društva prouzrokovanog kurentnim Trumanovim USA načelima i onim koji će tek doći... A doći će propast isto kao i Rimskog Carstva... Zvuk koji se ovdje zatiče jest u najvećoj mjeri konkretna glazba, odnosno prijenos snimaka iz exterijera/ interijera, a tu se onda niti ne trebaju tražiti 'odsvirani' tonovi kojih povremeno ima, samo je pitanje kako su nastali: da li su snimak iz okoline ili ih je autor uistinu odsvirao ili tehnološkom kibernetikom izglancao da zvuče electro-acoustic performansima što u nekim trenucima i može imati stanovitu ulogu pokazatelja kreativne sprege kad se zarola ambijentalni noise/drone poput "Pasaž" ili predzadnjeg komada "Kloaka" koji bi čak mogao biti snimak vožnje kroz dugačak tunel, ali, zna se što kloaka jest (nečisnica kod nekih pernatih životinja). Većina materijala je direktni, nereducirani tonski zapis zvukova s mnogih lokacija, uglavnom urbanih uz muljevite razgovore na engleskom jeziku, a tu sad počinje i cijela priča što je vrlo mutno, pretpostavljam i namjerno snimljena tako da se i ne treba baš sve jasno čuti o čemu su dvoje-troje, koji puta i više ljudi pričali, koji puta se i smijali zbijajući šale, pa dugotrajno hodajući bez riječi po gradu i naposljetku stepenicama otišli nekud. Dolje ili gore, pretpostaviti ću na željezničku stanicu...

Čitava fabula je prikaz šetanja i putovanja kroz standardne urbane prostore bez nekih emotivno naglašenih figura. Ima svoju dinamiku posloženih kolaža u kojima se itekako može stvoriti 'soundtrack' dojam kao pozadinska struktura onih, često nebitnih detalja iz svakodnevnog života čime je autor naglasio upravo taj faktor na kojeg se ne obraća pažnja. Evo, ja na poslu već deceniju i pol imam slijepu kolegicu koja mnogo toga upija zvukom. Ona točno zna kada netko prođe pored nje, prepoznaje dahtanje, način hoda (o glasu da i ne govorim), prepoznaje mene već samo kada čuje viljuškar ili rudle da se kotrljaju hodnikom, da se zavrti kotač bicikla, da stisnem kvaku na vratima ili da uđem u njenu kancelariju gotovo nećujno. Prepoznati će točno tko je tu od njezinih kolega, a ne treba zaboraviti niti miris kojeg slijepi ljudi daleko bolje razviju.

Ovaj album se sluša otvorenih očiju da bi se ušlo u autorovu percepciju, govori o tim itekako bitnim sporednim detaljima koji život u određenim fazama čine fantazijom bez ikakvog melodijsko-harmoničnog suzvučja što se službeno zove akord. I milijuni kažu 'lijepa pjesma'. Toga ovdje nema osim konkretnog zvuka s dramatičnom meditacijom uzbudljivog filma kojeg ne vidite, ali čujete. Ova priča ima sve karakteristike vrlo ugodne drame u kojoj se ne dešava ništa pogibeljno opasno, dapače, ovdje se može odvijati i simpatija, možda i ljubav (nema seksa), nema perverzija, nema fikcionalizma, već fabula teče onako kako ljudi što nisu slijepi uobičavaju slikati neke sebi važne događaje od A do Ž. Ovdje se to nalazi prikazano kroz zanimljiv naziv koji još štošta toga može otkriti ako u prvom redu od glazbe ne očekujete klasicizam koji je rudimentarno zaobiđen prepustivši se opoziciji ambijenta, trenutka i (ne)slučajnog pritiska na 'rec' pa šta bude - bude. A ima mnogo toga ovdje da se čuje i doživi: čitav film skoro bez glazbe u akordu, no niti to nije točno. Sve je u akordu mada nije izvedeno na klasične instrumente. Evo samo za primjer, jedan moj kolega što ima apsolutni sluh točno zna poredati tonove kada čuje recimo udarac žlicom po flaši, trljanje nogu o otirač, škripu bremzanja bicikla ili, nećete vjerovati, ali istina je, zezali su ga zbog toga kad je s bendom avionom putovao u Njemačku pa su ga pitali koji je akord kad avion poljeće. Rekao je G-dur i odsvirao im na klavijaturama. Elem, sve je moguće i stoga je sasvim nedostojno generalizirati ovaj album lošim epitetima. Doduše, ovo nije avangarda, čak niti post-avangarda, ali konkretna glazba (musique concrète) jest upravo onakva kakva se radila još od Pierrea Schaeffera preko Stockhausena, Cagea, našeg Ive Maleca, ponekih radova Brian Enoa itd. Uz vrlo ezoteričan naslov, ovdje se mnogo toga prepušta mašti slušatelja, stoga samo treba uživati... A i vrijeme je da se uživa u nečemu što nije striktne angažirane ili zabavljačke naravi, uz ovako nešto ne postoje tradicionalne forme i pravila, ne poštuje se melodija i ritam, te nema nikakvu ulogu manipulacije već odrađenog umjetničkog djela.

Naslovi: 1.Mjehurica, 2.Željeznička pruga, 3.Fuga, 4.Pasaž, 5.Smanjiti prvu damu, 6.Žrtva, 7.Ali najbliža ponuda, 8.Privrženost, 9.Burleska, 10.Kloaka, 11.Impasto

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/08/2019