Problem u slučaju Edvin Čandića, takozvanog Đoni Štulića (okey, okey Johnnyja) iz Brčkog i nije problem. Nije nikako upitan talent svirke gitare, komponiranja pjesama, vokalizacija, ma sve u tančine gotovo isto poput Štulića, ali je tu sad s ovom kompilacijom koja je došla nakon samo 2 zvanična albuma "Od tog doba naše snaše zavolješe tamburaše" (2013) i "Travestije" (2015) postavljen neugodan položaj glazbenika koji je kroz protekli period trebao i morao ostvariti puno više u medijskom aspektu. Onome da mu se pjesme vrte na radiju i da postane popularan, međutim sve se to strovaljuje suprotno Štulića u slavnim ex-Yu danima.

Svi znamo da je Johnny bio strahovito uporan stekavši popularnost jer je svirao bilo gdje i bilo kad skoro svaki dan još tamo u 70-im godinama prošlog stoljeća, a kad su mu na koncert počele dolaziti tisuće ljudi, s Azrom još uvijek nije imao niti jednu objavljenu ploču. A kad je konačno objavio singl "Balkan/ A šta da radim" (1979), te prvi album "Azra" (1980) bez Jure Stublića koji je jedno vrijeme bio s njime u postavi kao pjevač, zakovitlao se uragan koji je trajao dobrih 4-5 godina u kojima je naštancao 6 albuma i jednu kompilaciju singlova, od toga dva dvostruka i jedan trostruki, sveukupno 11 vinila na 33'' okretaja što nikome nije pošlo za rukom u toj bivšoj velikoj federaciji. Čak niti Frank Zappa koji je štancao albume enormnom snagom tih godina na svjetskoj sceni, smatran ekscentrikom, nije imao takav tempo objavljivanja albuma. Što bi se desilo da je recimo Stublić ostao frontmenom, možda bi Azra bila još popularnija jer je Jura iz Sesvetskog Kraljevca bio seks simbol new-wave/post-punk generacije, a što bi bilo da je Štulić, skromni dečko iz Novog Zagreba, obožavatelj The Beatles i Bob Dylana, ponosni predstavnik radničke klase, kao što se 1979. naziralo, postao samo gitaristom Parnog Valjka koji je napisao pjesmu "Jablan" s albuma "Gradske priče", a onda mu Hus Hasanefendić odvratio na albumu "Vruće igre" (1980) pjesmom "Još jedna o hrastu"? Trebalo bi angažirati nekog đavoljeg metafizičara da vrati vrijeme unazad i poreda stvari na svoje mjesto. Često sam kroz život sa svojim glazbenim kolegama, kritičarima i prijateljima pričao o slučaju Azre, Štulića, Stublića i Filma, a i nesretnog otpatka željnog slave, novaca i karijere, tog Parnog Valjka koji danas slovi kao najidealniji hrvatski i ex-Yu rock bend za sve generacije i pjesme mu se vrte na svim radio stanicama noć i dan, te ubire fantastične tantijeme da čak niti ne mora više raditi nove pjesme. Možda je i to taj čarobni trenutak u kome više nije bitna niti pjesma, niti smisao, niti nadmetanje, već samo čisti oportunizam kojeg je Parni Valjak shvatio odavno, ali ovo nije priča o tome, mada ima neke vrlo bliske poveznice. Stvar je u tome da se Edvin Čandić s dva albuma uistinu nametnuo stvaralaštvom nadahnutim Štulićom, ali onim pogrešnim Štulićom koji je sredinom 80-ih otpičio u Nizozemsku (Holandiju) i onda se vratio s baljezgarijama najlošije kvalitete upijajući percepciju tadašnjih popularnih seosko-kafanskih bendova i izvođača Plavi Orkestar, Crvena Jabuka, Đavoli, Alisa, Bajaga, Merlin, Hari Mata Hari i inih koji su od velike, uglavnom angažirane rock scene napravili živi klatež šabanizma uronjenog u rock. Pogleda li se danas, malo tko će ih smatrati rock izvođačima, ali u principu, njihova osnova jeste rock i new-wave, ali je daleko od Metka (album "Ratatatatija", 1981), Boe ("Boa", 1981., "Ritam strasti", 1982), Pekinške Patke ("Strah od monotonije", 1981) ili najpopularnijih među njima Aerodroma ("Tango bango", 1981), Patrole ("U sredini"), Prljavog kazališta ("Crno bijeli svijet", 1980), Idola ("VIS Idoli", 1981, "Odbrana i poslednji dani"), te kultnih i najoriginalnijih Šarlo Akrobate ("Bistriji ili tuplji čovek biva kad...", 1981), a naravno tu se uključuju i Film, Haustor, Buldožer, Lačni Franz, Leb i Sol, Labaratorija Zvuka, Parlament, Stidljiva Ljubičica (bend iz Vrbovca), pa čak i Bijelo Dugme koje je uvijek i redovito bio bend sumnjive kvalitete što je Bregovićevu krađu lukavo podastirao originalnošću, mamicu mu njegovu lopovsku. Znate li da je u vrijeme snimanja albuma "Doživjeti stotu" (1980) koje je Bregović obavljao u Radio Beogradu, dobio poziv od Ivana Pike Stančića 'Brega, produciram album s kojim će ti djeca srušit karijeru. Zovu se Prljavo kazalište'. Istog trenutka Brega je sjeo u avion, otišao u London i nakupovao najtrendovskije ploče koje se nisu mogle naći u Jugoslaviji, pa s njih sve poskidao što je uspio, a pošlo mu je, bome jako dobro u svakoj pjesmi, sve je prearanžirao i "Doživjeti stotu" na koncu nije bio progressive/ hard-rock nastavak "Bitanga i princeza", kako si je prvotno zamislio, već je bio new-wave album. O tome govori pjesma Jure Stublića "Pljačka stoljeća" s albuma "Zona sumraka": 'ovih dana u Jugoslaviji pištolji nisu u modi/... kupi metar ploča iz inostranstva i kradi stvar po stvar', a točno se odnosilo na Bregovića i Štulića koji su jako toga mnogo ukrali od onoga što su slušali i zbog čega su postali popularni, na koncu i idoli - govornici generacije.

E, sad, Čandić se nažalost suprotstavio oportunizmu na oportunistički način - demagogijom, zavodljivim radiofoničnim pjesmama punim folka i spregom neozbiljne ozbiljnosti iliti zajebancije s jasnim predumišljajem, stilizacijom pucajući na prvu loptu zgodnim lirskim štosevima i antipropagandnih manira buntovnizma što uključuje i glazbeni dio uronjen u zabavnjački rock natopljen sevdahom. Davno je Vlatko Stefanovski rekao 'mogu si zamisliti kako će izgledati oni kojima će uzor biti Plavi Orkestar'. Uostalom, o ta dva albuma se pisalo na ovim stranicama pozitivistički dobronamjerno i nepotrebno je ganjati neku drugačiju floskulu u komentaru i kritičkom konstruktivizmu, a pogotovo ne treba objašnjavati infrastrukturu već ranije fragmentiranih detalja. Nego, neminovno je s ovim protokom vremena da osim u tom kreativnom aspektu koji nadebelo duguje svu zahvalnost Štulićevom neborbenom, onom drugom dijelu vidljive ex-Yu karijere kada je punio i Dom sportova, te mnoge velike dvorane od Varada do Triglava zahvaljujući prvom dijelu karijere, Čandić nije ništa osobito poduzeo u vlastitoj promociji, a koliko mi se čini, nije niti skupio neki koherentan bend koji bi sve te pjesme odsvirao uživo u zagrebačkim, sarajevskim, ljubljanskim, beogradskim, riječkim i još nekim klubovima većih regionalnih gradova. A bez toga ovakva stvar samo može šepavo hodati jer je njegova glazba bendovskog, a ne kantautorskog karaktera, ono jarane, sješćemo pod vrbu u Prnjavor, a vi će te me slušati kako sviruckam na akustari tamburi. Ma, ni govora. On je morao nakon svakog od ta dva albuma napraviti barem promotivne koncerte s čitavim bendom na nekoliko vitalnih lokacija po čitavom regionu, pa šta koštalo da koštalo. Ovako kako jeste, kompilacija nema punopravni značaj osim u kataloškom dodatku. Trebalo se raditi na transparentnosti karijere, a osim toga, onaj tko je spreman da je nabavi u cd originalu, suočiti će se s još jednom klauzulom - svih ovih 20 pjesama je utrpano u jedan 'track' bez mogućnosti 'preskakivanja', elem, bolje bi onda bilo da je objavljena isključivo na audio-kazeti koja bi ovakvom obliku kompresiranja u današnje vrijeme dala puno bolji značaj, vrlo sličan onom starom audiofilskom kad su se kazete i ploče slušale od početka do kraja. A ako je neka pjesma živcirala, na kasetofonu je postojao 'naprijed' i 'nazad', a na gramafonu se uvijek lako digla ručica igle sa zvučnicom i prebacila u sekundi na neki drugi dio. Okey, okey... danas postoje brojni PC programi za reprodukciju zvuka i klikom miša se obavljaju, ali, mišljenja sam da to nije 'to' što je Čandić trebao i morao napraviti prilikom same tehničke strane vjerojatno smatrajući da će tretmanom digitalne 'track1' u iznosu od 60 minuta prezentirati već prezentirano.

Ovdje je sve stvar degutantno postavljene tehničke izvedbe, možda čak i namjerno da se našegači sa show-bizom, ali, čekaj malo, brus... tko se danas u okvirima ex-Yu audijencije uopće i želi zafrkavati s vlastitim stvarateljstvom koje je, na primjeru Čandića, visoke komercijalne dotjeranosti, uzorne produkcijske čistoće i rafiniranosti analognog (živog) benda bez gotovo ijednog sampliranog, programiranog i PC-ijevskog detalja (ok, ima ih, ali nisu 'čujni')? Čandić se očito ne zna postaviti u ulogu 'govornika generacije' koja treba novog Štulića, a iskreno govoreći, takvog trebaju mase koje su ga, nadao sam se, trebale prepoznati na ta dva prva autorska albuma nakon koja sam, stupidno očekivao da će konkretno početi raditi vlastite pjesme bez obzora na Štulića. Oba albuma su mogla proći kao alva uz kafenisanje i Štulićeve teme "Usne vrele višnje" i "Balkan" (obrade, bolje rečeno 'krađe' Dylanovih pjesama), samo nije bilo ama baš nikakve adekvatno dobre promocije. I mogla su Štulića zakopati u 1989/1990, a pogotovo u onaj "Sevdah za Paulu Horvat" objavljen 1991. kad je JNA napala Sloveniju, potom napravila masakr u Hrvatskoj, a 1992. s Miloševićem jako dobro znani scenarij u BiH. Mi koji smo to sve preživjeli pričamo o tome i nikako ne možemo zaboraviti, ali se zbog toga ne treba mrziti niti srpski narod, niti ćirilicu niti ekavicu s kojom gordo u nekim pesmama peva Čandić ravnopravno se odnoseći ka zbivanjnima na kurentnu i prošle dve decenije.

Ova kompilacija je nostalgičnog jugoslavenskog značaja: ima tipičnih zagrebačkih pjesama, otpjevanih skoro na kajkavštini, ima dalmatinskih na čakavici, ima ekavice, bosanskog sevdaha, starih natruha evergreena s kojima su Idoli postali 'idoli', najšminkerskiji dio ex-Yu rocka, ima i manje vitalnijih, takoreći marginalnih dijafragmi u koje se Štulić redovito znao zakukuljiti kad mu je trebala pjesma za 'popunit' album, a znate li da je, sjećam se 1982. magazin Rock (nasljednik slavnog Džuboksa) pokrenuo glasovanje za najbolju jugoslavensku rock pesmu? Pobednici su bili, ajd zamisli, Divlje Jagode - "Jedina moja", a najbolje plasirana pesma od Azre je bila "Pavel", negdje među 20 najboljih. Kad sam vidio tu listu, a imao sam 17 godina, skoro sam se zbljuvao na mišljenje publike i shvatio da auditorij uopće nema kvalitetan kriterij rasuđivanja. Svi smo navijali za nogometnu reprezentaciju na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, 22 milijuna ljudi je vjerovalo u selektora Miljanića i slavne nogometaše Gudelja, Šurjaka, braću Vujović, Sušića, Pižona, Edhem Šljivu, Šestića Halihodžića i ine tadašnje vedete, slušala se i Azra i Dugme i Čorba i Jagode i Čola i Orgazam, a još nije bilo takvih šabanista da pokvare percepciju progresa. Doduše, bilo ih je, samo ih je bilo stid to pokazati, pa su oportunistički voljeli 'disco', neutralnu glazbu nezaraženu angažiranim rockerskim stavom. Stoga ova kompilacija samo navodi taj neupitan Čandićev kreativni rejting takoreći savršenog Štulićevog šablona za lakše i komercijalno prohodnije fakcije, dok one slojevitije i nabijene socijalom, te ideologijom bunta i zahtjevne paranoje s mnogim pseudo-sofisticiranim elementima tek se mogu nazirati u tragovima.

Naslovi: 1.Adio Mare, 2.Placebo dalmacija (Ča je život vengo fantažija), 3.Potraži me u predgrađu, 4.Obiter dietum Ilena (instrumental), 5.Turska posla, 6.Svadba, 7.Patria, 8.Europske integracije, 9.Ne vredi plakati, 10.A što ti je mila kćeri, 11.Gdje su ti dani, 12.Bella ciao, 13.Kurac puca srce kida, 14.Partizan, 15.Flash (B. Štulić), 16.Crta, 17.C'est la vie, 18.Vlajna, 19.Stara pjesma, 20.Priča o kralju koji je volio pralju

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/08/2019