EDVIN ČANDIĆ: Od tog doba naše snaše zavolješe tamburaše (Slušaj najglasnije, 2013)
Hvata li vas nostalgija Đonijeve bogate i karizmatične ostavštine, ovaj solo album Edvin Čandića - Čangea iz brčkog distrikta nadebelo može nadomjestiti dvije decenije dugačke praznine. On nije bend tipa Tribute to Azra, Pozdrav Azri ili pak neki cover izvođač koji bi na konto slavne prošlosti ubirao poene i tantijeme, već kompletan autor koji djeluje upravo kao ponovno uskrsli Štulić koji se prihvatio starog zanata otprilike tamo gdje se zaustavio početkom 90-ih. A i sam Štulić je nedavno objavio novu pjesmu, narodnjačku... uh-oh.
Edvinov vokal je bez ikakve sumnje u tančine copy/paste preslika Štulića, a glazba u najvećem dijelu materijala priziva njegov prvi povratak u Jugoslaviju 1987. nakon furioznog serijala nezaboravnih albuma i onog trostrukog nespretnog smandrljotka na engleskom jeziku "It ain't like in the movies at all" (1986). Nema distorzija i naglašene rokačine izuzev u uvodnoj "Kurac puca srce kida", već su sve uglavnom baladične, sentimentalnije i letargičnije glazbene sfere uobličene kroz legato svirku amplificirane, električne ili akustične gitare, te pratećeg benda kojeg uz njega čine Franjo Maskaljević, Dejan Videkanić, Elvis Sivčević, Denis Derviškadić, Goran Pavlović i Edin Džambić - Dječak iz vode.
Direktna paralela s Azrom nalazi se u obradi čuvene laganice "Flash", kao i još ponekim Štulićevim stihovima koji su iskorišteni u nekolicini pjesama - 'tajna su vrata podzemnih voda' (reggae "Stara pesma"), ili 'puši, puši svjetska lada' (ironična "Ljubav u doba kolere" u Dylanovom stilu), te nekim specifičnim manirizmima kada se u njegovom radu pojavila tendencija obrađivanja narodnih i inih pjesama. Edvin je tako upriličio kabaretsku jazzy izvedbu tradicionalne "Moja mala nema mane" djelomično iskoristivši dio teksta za pjesmu "Po jutru se dan pozna", kao i refren "Ciao bella" za dinamičnu šansonjersku pop-rock verziju pojačanu tamburaškim tremolom, a tu je i kompletna obrada Leonard Cohenove "Partizan" (na hrvatskom jeziku). Više od polovice materijala jesu posuđenice, vrlo bliske načinu kako je to i sam Štulić znao formatirati, no to su u prvom redu efektne injekcije čiji je zadatak da slušatelja upecaju na prvi dojam.
Onaj drugi dio materijala kojeg čine potpuno kompletne autorske pjesme "It is nice to see you below me", "Crta", "Krešendo", "Da bi mi" i bonus 'bez naslova', kao i spomenuti uvodnik "Kurac puca srce kida" sadrže dobar dio Štulićevskih unutarnjih nemira, strahova, paranoja, emocija, sarkastičnih izleta i tek ponekih socio-političkih fragmenata u blagim dozama. Probravši epopeju sličnih baladično-elegičnih tema od samog Azrinog debija do finalnog Štulićevog, zadnjeg jugoslavenskog albuma "Balegari ne vjeruju sreći" i malo znanog "Blase" (objavljen 1997), Edvin i ekipa su u punom literarno-zvučnom aspektu utjelovili lik i djelo legende koja je svašta mislila, pisala i radila kad su cenzure u popularnoj kulturi i umjetnosti bile opake, a kad je trebalo reći konkretno jasno i glasno, podvila rep i nestala takoreći poput onih 'koji izgledaju nalik na kokoš, slabo vide i rano liježu' vozeći taksi u nizozemskom Utrechtu.
Edvin ima šarm inteligentnog poete koji se čvrsto drži mekše strane svojeg idola istom mjerom kao što su to primjerice revivali različitih retro inačica kakve smo na svjetskoj, a osobito britanskoj sceni dobivali unazad dvije decenije preko 'novih' Beatlesa, Stonesa, Smithsa, The Stone Roses, Dylana, Floyda, Zeppelina, Springsteena... Britanci su to redovito uspjeli komercijalizirati, dići u ogromne visine i prodati cijelom svijetu, dok je slična stvar na ovom našem Balkanu daleko složenije naravi. Naša priroda da teškom mukom prihvaćamo ne samo novo već i retro izdanje domaćih varijacija nije sukladno pojmovniku zapadnjačke konzumacije. Kad Englez nema originalne Beatlese, prihvatiti će Blur i Oasis kao idealan nadomjestak, a kad se kod nas pojavi nova Azra ili Bijelo dugme, onda se svi postave u ulogu dogmatskog kritičara sumnjajući u svaku konkretnu analizu prinoseći vlastitom oltaru žrtve ishitrenog subjektivizma kojeg lukavo koriste oni što se pod paskom patriotizma čvrsto drže za mitske mačeve i povijesna preispitivanja legendi balkanskih Slavena.
Zašto su onda od tog doba naše snaše zavoljele tamburaše? Zna se...