Sticajem (ne)predviđenih okolnosti zametnuo mi se ovaj album objavljen još u jesen 2018., da sad ne trabunjam kako i zašto (trebalo bi pitati Zdenu Franjića zašto mi je dostavio album na kome je pisalo 'Boneshaker - Đorđe Jakovljević g-mail'), no daleko od toga da ga na vrijeme nisam poslušao vozikajući se svakodnevno biciklom na posao i obratno. Bilo je tu strašnog šusa u hladnim danima koji su s ovih nepunih 40 minuta taman zagrijali pravu kondiciju; znao sam sav znojan po -10 °C doći na posao sa slušalicama na ušima, a evo, sad u ove vrele kasnoproljetne dane me opet prže do te mjere da se kroz znojenje naprosto hladim. Zdena je takav izdavač. O autoru redovito ništa ne kaže, nema press službe, ako ga nešto pitaš, kaže 'potraži na internetu'. Nije prvi puta, a ovog puta ga i nisam htio ništa pitati jer sam unaprijed znao odgovor. Pa je zato album i ležao više od pola godine da dočeka svoj red na konačnu recenziju dok nisam pohvatao vitalne spone benda. Boneshaker su iz Beograda, ne treba ih povezivati s Bone Shaker i još njih najmanje dvadesetak, što metalaca, bluesera, rockera, punkera. Osnovani su 2014., rade konstantno u postavi kao trojac Đorđe Jakovljević (gitara, glavni vokal), Nemanja Jovičić (bubnjevi) i Đorđe Reljić (bas, prateći vokal), "Rumble" im je prvi album, a sviraju čvrsti i žestoki garažni punk'n'rock u kome nema niti trenutak predaha. Jedno kraće vrijeme su bili bez bubnjara, pa su u tom periodu radeći album uposlili i Marjana Terzića (SUS, PSI) koji je odlupao tri sjajno urađena tempa za najupečatljivije, ali i najjednostavnije stvari "Down and out" (opaljena punkerskim AC/DC riffovima), "Boneshaker" ('najlaganija' i najplesnija, a možda i najkomercijalnije postavljena s iznimno dugačkim tajmingom od 4 i pol minute) i "Catclaw" u kojoj sva originalna sirovost ne dolazi do punog izražaja. Odnosno, oni su nastavak one striktno jasne struje bendova koji gaje stare ostavštine The Stooges, garažne prljavosti s konca 60-ih, pa dobar dio punka, posebice Anti Nowhere League, Ramones, UK Subs, The Damned, a bome i heavyja poput Motorhead ili AC/DC, no ne zvuče kao kopija ničeg navedenog. Evo, u Hrvatskoj i Sloveniji ovakav žestoki rock-punk stvarao se još tamo od doba 90-ih slovenskih Res Nullius, Pulz, Dicky B. Hardy, Muškat Hamburg, pa prvog kazetnog albuma Majki za Slušaj najglasnije još iz 80-ih, pulskih Messerschmitt, zagrebačkih The Babies, Erotic Biljan And His Heretics, Hitchcock i tako redom, ali bez one furke Kojota na Partibrejkerse i te slične, mnogobrojne pokušaje. Sad je puno toga jasnije s tom nakanom da se revaloriziranje starih tendencija uvijek dobro može ukalupiti, pa makar i s otklonom od pola stoljeća spram prototipova 'neandertalaca' jer energija kojom pršti ovaj album nimalo nije za potcjenjivanje. Album su praktički radili bez ikakvog vještijeg znanja o studijskoj tehnologiji, no napravili su ga bespoštedno energično što se itekako primjeti u obje solucije. Obično se ovakvi žestoki bendovi sprtljaju u studiju da od one izvorne bombe ostvare tek sitni prasak petarde ili možda gromkijeg karabita iz limenke kojeg više ama baš nitko ne prakticira. Što zbog vlastite impotencije pred nekom 'novom tehnikom' koju prvi puta vide i pokušavaju koristiti, a što zahvaljujući producentu koji nema uho za takav stil navlačeći vodu na neki svoj mlin reduciravši najvažniji 'gro' skroz u pozadinu. Na sreću, ovi momci su imali pravog čovjeka i pravi studio u adekvatnom trenutku (High Voltage studio, Komandant Adam), tako da su već na samom startu diskografske karijere ostvarili ogromnu eksploziju.



Kroz 11 pjesama bombastično nafilanih riffova i furiozne energije koja se nekoć mjerila oktanima hardcore-punka Dead Kennedys, The Exploited i povremenih izleta Misfits provlači se shematski jasan obrazac: vodeći melodičan akord s neprestanim repeticijama i kraćim staccato/ solo metamorfozama (osobito u pjesmama "Last One In Bar", "Red Tuft") zna se protkati i spomenutih Motorhead elemenata ("Get you down", završna, još ponajbolja "Live Or Die"), jebeno usklađenog hardcore-punk rockabillyja, ajde, psychobillya ("On My Way"), te oldschool hardcore-punka s ponešto izuzetnije izbačenih Reljićevih bas dionica (najbolje dolaze do izražaja u "A Night Out") i klasičnog repetativnog punk-rocka a'la Anti Nowhere League ("Three Day's Action").

Zanimljivo je promotriti da je onaj materijal snimljen s Terzićem 'blažeg' i 'mekšeg' ugođaja, ali ima koncipiranije postavljen aranžman, a onaj s Nemanjom šiba adrenalinom prerano zaboravljenih New Bomb Turks koji se danas bave poduzetništvom i izgleda da kao niti Fugazi ne pomišljaju na neki novi rad. Naizgled, sve ove pjesme sliče kao 'jaje jajetu', ali nije točno: imaju mnogo otklona u svačemu, a pogotovo u raspoloženjima i tematikama koje variraju od emotivnih naboja preko surove stvarnosti odlaska u Berlin s djevojkom da bi se postao gay i propalitet, pijanki uz (polu)propale rokačine, legendarnih pijanih zora kad se cuga do besvijesti, novih očekivanja 'nečeg' mnogo boljeg bez obzira na socio-političke prilike kad se nema niti za pijaču, pa čak i onog 'sretnijeg' momenta kad se ima i ostaje do fajrunta u nekoj krčmi ili birtiji bez cigareta dok sa džuboksa odzvanjaju taktovi Shanea, budućnosti popularne glazbe. Jebemti. Nimalo perspektivno za rockere, ali ne treba se brinuti i komparirati suvremenu pop glazbu isto onako kao što je nisu svojedobno fermali niti Iggy Pop, rani New York Dolls i mnogi punkeri i rockeri. Vrijeme čini svoje. Jazzeri se još uvijek sukobljavaju s rock'n'rollom da im je uzeo najvažniji dio vitalno bitne publike zahvaljujući čistoj jednostavnosti tempa, ritmova i šturoj, vrlo kratkoj improvizaciji sabijenoj u pop-format do 3-4 minute; danas se s pravom ovakav žestoki bend sukobljava s novim tendencijama i u tome je skroz u pravu jer je zakasnio dobrih 20-30-40, a i 50 godina, što je potpuno razumljivo s obzirom na njihove mlade godine s kojima bi odjednom htjeli promjeniti svijest (svest) i svijet (svet). To se radilo puno prije s legendarnim pjesmama "Bandiera rossa", "Užas je moja furka", "Pogledaj svoj dom, anđele", "Dan kad bi živeo hiljadu godina", "Kreni prema meni", "Hipnotisana gomila", "Iz sve snage" i da ne teoretiziram dalje gledajući na Wikipediji spisak 100 najboljih rock pjesama ex-Yu što je dao magazin Rock Express (nazvan po čuvenoj radio emisiji Ante Batinovića). Da ne laprdam previše, "Rumble" je pravi visokooktanski rock and punk iz garaže pun adrenalina, sirove energije, prljavog, ali istovremeno i umješno popeglanog zvuka s mnoštvo nadosnimljenih sekvenci, rockerski posloženog garda sex'n'drugs'n'r'n'r i amblematično koncizne gitare jer bez nje, odnosno bez Đorđe Jakovljevića punokrvni rock'n'roll bi mnogo toga prepustio nekoj lošoj imitaciji Kojota ili, nedaj Bože, budućnosti jedne sasvim drugačije, razvodnjene pop glazbe zvane Shane.

Dobrodošli u comeback istinskog garažnog zvuka rocka tamo gdje mu i jest mjesto. Oni će vam, kao što su napomenuli na omotu - rasturiti glavu i svršiti u pičkaste uši.

Naslovi: 1. Wicked Crew, 2. On My Way, 3. Down And Out, 4. Get You Down, 5.Boneshaker, 6. A Night Out, 7. Three Day's Action, 8. Catclaw, 9. Last One In Bar, 10. Red Tuft, 11. Live Or Die

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/06/2019