'Rolling Stonesi su izmislili sintesajzer. U pjesmi "Undercover of the night" 1983. trebao im je neki specijalni efekt za sjajne Keith Richardsove riffove, pa su klavijature uključili u kompjuter' (Bare iz Majki mi je jednom davno pričao da mu je to najblesavija pjesma Stonesa), neki dan je pričao jedan mlađahni dvadesetpetogodišnji-šestogodišnji kolega na poslu, opčinjen starim rockom iz 60-ih i 70-ih. Kaže, današnja muzika ništ ne valja, to je sama elektronika i kompjuteri, nema gitara, nema Hendrixa, nema Beatlesa, Clapton je zakon, sve je za qrc. Ajde, pitam ga, a gdje si to saznao? Na internetu, naravno. E, pa, vidiš, niti ja za taj podatak nisam znao, baš dobro kaj si me prosvetlio dečec dragi... A baš fino kako se stvari odvijaju. Uskoro će klinci saznati još mnogih stvari koje nismo znali u dotičnom periodu, recimo da je marmelada derivat nafte, rum se pravi od jaja, meda i oraha (po dobro smišljenoj zajebanciji čuvenog Laže Goluže iz TV kviza "Kviskoteka"), kruh su prvi pekli Vikinzi iz "Igre prijestolja", Zemlja je stara točno 32.000 godina, prvi čovjek je bio Kinez, a Nikola Tesla je bio otac Franka Hannona iz heavy metal benda Tesla. Tako su vrlo slično nespretno nastupili OMD kad su 1984. objavili singl "Tesla girls" izjavivši da je taj neki Tesla bio rumunjski znanstvenik. Tc, tc, tc... Ajoj, ajoj... Križali smo se i Boga molili da je Andy McCluskey smetnuo s uma 'našu' tadašnju Jugoslaviju i da će se kad-tad ispričati za ovaj propust. Koliko mi se čini, nije nikad, a nije mu niti važno. Bilo, pa prošlo, ma tko se sjeća i tko da mari više za to što možda još dandanas milijuni Britanaca i Amerikanaca smatraju što je Tesla tamo iz Transilvanije, domovine Drakule koji mu je htio popiti krv, pa je otišao u Ameriku... Evo, Kanađani bi najradije da nije postojao synth-pop/ electro-wave/ new-wave/ post-punk/ dance-rock, gothic, EBM, art-rock, moderni žanrovi nastali sukladno s punkom (ili čak prije punka) tijekom druge polovice 70-ih godina 20. stoljeća (izuzev art-rocka). Primjeri su mnogobrojni: Arcade Fire, Patrick Watson, Wolf Parade, The Unicorns, Junior Boys, Crystal Castles, Stars, We Are Wolves, Chromeo... možda se netko sjeća Corey Harta, valjda prvog kanadskog electro-pop izvođača (veliki hit "Never surrender") iz sredine 80-ih, glumio je i u filmovima "Back To The Future", horroru "Screaming Queens", pisao je i glazbu za "Top Gun", "Beverly Hills Cop 2", "Miami Vice"... Eh, Kanađani... Sjetili se nakon 40 godina da su se još tamo davnih doba po njihovom undergroundu muvesale čudne spodobe Rhys Fulber i Bill Leeb s bendovima Skinny Puppy, Front Line Assembly, Noise Unit, Delerium, Conjure One i inih čiju elektronsku muziku baš i nisu kontali jer je bila previše 'europska', a ne šumsko-planinski country s rock prizvukom i možda malo hard/heavy podebljano za 'alternativce' s dugim kosama i pokojom sjekirom u ruci nakon teškog fizičkog arbajta u lokalnoj šumariji. A stide se da su ismijavali Neil Younga kad je 1982. s albumom "Trans" iznenada od imagea šumskog čovjeka s ranča i Topanga Canyona na planinama Santa Monice u Kaliforniji što vozi stari otrcani Pointiac otišao u elektroniku, synth-pop i koristio vokoder na mikrofonu oduševljen Kraftwerkom kao budućnošću rocka i popularne glazbe. Sad vole taj revival smatrajući ga novim pravcem ne priznavajući da su sve to prije njih (Kanađana) davno već uradili i patentirali mnogi europski izvođači počevši od Roxy Music, Bowiea, The Human League, Cabaret Voltaire, Gary Numana, Ultravox, Thomas Dolbya, D.A.F., Yazoo..., plejade kontinentalnih cold-wave imena itd.



Shodno tome, Operators, bend slavnog i cjenjenog Dan Boecknera iz Wolf Parade i Handsome Furs (i Atlas Strategies i Divine Fits) došao je do svojeg drugog albuma. Kako su stvari stajale na prvom, koliko-toliko simpatičnom mini izdanju "EP 1" (2014), te tek donekle na debi albumu "Blue Wave" (2016) mislio sam da drugog albuma niti neće biti jer je riječ o maksimalnom pop hibridu uvaljanom pod hipsterskom electro-indie arogancijom. Na tom prvom albumu imali su tek jednu pravu gitarističku post-punk stvar odmah na početku aludiravši na Joy Division i surogat Interpol, a potom sve provukli kroz pasaž synth-popa. Ovdje je stvar još tragičnija: gitare su skoro izbačene iz upotrebe što nije nikakav drastičan minus, a glavnu ulogu diktiraju bas gitara preko syntha (stari izum Ian Burdena iz The Human League i Gary Numana koji je gitaru svirao uključenu u synth), synthDevojke (navodno Makedonke, тој знае кирилица и македонски јазик?) i većinom elektronski bubnjevi s ritam mašinama za koje je zadužen Sam Brown iz nekadašnjih garažnih punk velikana New Bomb Turks (gdje se samo uvalio u ovakvu grozotu?). To bi i bilo probavljivo da je sama glazba bogata kreativnošću i inovacijama, autorskim senzibilitetom posebnosti i onim vječitim umjetničko-stvarateljskim porivom, ne treba biti dadaističkim koji se često koristi u ovakvim žanrovima, ali malčice figurativnija, slojevitija i dramatičnija.

No, brus. Toga uistinu ovdje nema. Od prve do zadnje pjesme, a ima ih i previše, kotrlja se nizbrdo jedna te ista shema - većinom Hook-ovski Joy Division basovi, plesni odjeci bubnja i linearne synth melodijice, toliko pravocrtne da se točno mogu uočiti krađe, posuđenice i fakcije od primjerice uvodnog trancea "Days" s izlizanim šablonom starog prototipa dizanja dinamike, očajnički-patetičnog Boecknerovog vokalnog insinuiranja na Jarvis Cockera u gotovo svakoj intonaciji pokušavajući pridobiti pažnju brit-pop audijencije, pa OMD/ Kraftwerk stilizacije kroz koliko-toliko dorađen putujući trip "Faithless" ("Trance Europe Express" + "Enola gay"), The Human League krađu "In moderan", zatim D.A.F.-ovski pokušaj žustrog EBM-a "Despair", ali najsmiješniji komad je "Come and see" koji upravo točno počinje kao i "Neon lights" Kraftwerka iz 1978. tražeći ambijentalnu raskoš, ali to Devojki i Boeckneru izmiče iz tipkovnica klizeći u silovanu nadri-impresiju. Tko se sjeća onog presmiješno naivnog hita Peter Schillinga "Major Tom" iz 1983. (ismijan čak i u TV seriji "Breaking Bad"), čitav ovaj album je napucan vrlo sličnim linearnim glazbenim rukovođenjem neinventivnosti upakirane u blijedi pokušaj glumatanja potištenosti, depresije izgubljenih dana i nostalgičnih paravana 'extraordinary' emocija na uzvišenom nivou kojeg ne može baš svatko da shvati jer je poseban, extraoridinary moderan SF doživljaj. Točnije, Boeckner i ekipa se dodvoravaju upravo tim mladim naraštajima što su otkrili svijet synth-wavea i dance-rocka/electro/post-punka, a da su se pojavili u ono doba 80-ih, što nisu mogli (Boecneker je rođen 1978.) bili bi u najmanju ruku karikirani početnici spram A Flock Of Seagulls za koje se tvrdilo da su hibrid bez zametka.

Album je tragikomično ispresjecan s 5 kratkih instrumentala što žele aludirati na nekakvo gordo i preuzvišeno stanje društvene paranoje ukrašenim znakovima zagrada ( ) da se zna 'avangardnost' i posebnost pristupa. Dobro. Krasno. Fino. 21. stoljeće. Trend je da svatko ima pravo na svoje mišljenje, svatko zna sve o svemu, pa da je i kokoš bila prije jajeta, a Mojsije u inat polupao treću ploču jer mu se nije sviđala kao niti Brian Wilsonu "Smiley Smile" koju je bacio u kamin da izgori i više je nikad nije htio slušati.

Kao što ima onih koji su uvjereni da su Stonesi izumili sintesajzer, tako ima i mnoštvo onih koji smatraju da je Operators sa svojim radovima potpuno nova glazba s novim tendencijama, još neviđenim, nikad ukapiranim ćujnim senzibilitetom kojeg svijet osjetio nije. Istina, onaj svijet izrastao nakon Nirvane i u doba procvata interneta, a što je bilo prije, nevermind, to je za ofucane starce koji ionako ništa ne kuže i žive u nekom prapovijesnom dobu. Vrijeme je da se kroji nova povijest popularne glazbe. Popušiti će mnogi ovu furku i shvatiti je krajnje ozbiljnom. Odličan napredak u nazadovanju.

Naslovi: 1.Days, 2.I feel emotions, 3.Faithless, 4.(Public void), 5.In modern, 6.(Airlock), 7.Terminal beach, 8.(Object sighting), 9.Despair, 10.(Under occupation), 11.Come and see, 12.Strange, 13.(The radiant dawn), 14.Low life

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 23/05/2019