Saško Kostov. Pitati će te tko je pak to...? Ja sam ga skoro pa i zaboravio, no ne baš tako davno sam slušao njegov koncertni zapis "Live @Fashion Week - Skopje/ Squire Clothing" (2014), ali sad ne bih znao točno zašto nisam ništa pisao o tome. Valjalo bi se memorijski vratiti u 2014., no ta godina mi je bila dramatično traumatizirana iz privatnih aspekata. Ah, da, krik i prašina... Nego, Saško je akademski obrazovani jazz bubnjar iz Velesa o kome sam u dva navrata, sad već jako davno pisao na ovim stranicama, te je jednom i nastupio u Zagrebu (Attack/ Medika, 29.IV 2009.) kad mu je policija naprasno prekinula koncert. Tada je imao samo 2-3 objavljena izdanja, bio je član nekih manje znanih makedonskih bendova (još uvijek je bubnjar, klavijaturist i pjevač Mooger Fooger i Saško Kostov & The Waiting Waits), a nakon toga ih je nanizao u finoj količini. Što singlova, EP-ijeva i albuma, sveskupa ih ima 14, ali kako nisam upućen u detaljni pregled, posvetiti ću se ovom najnovijem ostvarenju koje odiše suptilnom finoćom profinjenog senzibiliteta na razmeđi pop, rock i jazz glazbe poput Stingovih boljih radova na kojima defilira vrlo bliskim žanrovima uključujući i trip-hop, te natruhe world-musica. Također, Saško je multiinstrumentalist koji ovdje svira gotovo sve - gitaru, klavijature, sintove, dakako i bubnjeve, te je i vokalist u vrlo visokim registrima na pragovima senzualnog falseta što je velika razlika spram onog pradavnog EP-ija "Vertigo" iz 2008. na kome je više bio u rascjepu tenora i baritona. Ima i nekoliko gostiju (ženski prateći vokali, bas gitaristu, dvojicu gitarista, klavirista...) koji opet dodaju ponešto drugačijeg duha, ali sve zajedno vrlo kompaktno funkcionira poput proširenog benda u kome nema stanovitog, ono čisto zacrtanog klišeja 'pop' formata dajući svakome od njih dovoljno prostora da se razmašu, pa čak i da odu u jazz improvizacije.



Glazba je, elem vrlo različitih performansa od uvodnog singla "Prašina" s indie-rock konotacijama funk-jazza i elemenata starog new-romanticsa s početka 80-ih poput kombinacije Japan i prvog albuma Duran Duran, no psihodelične jazzy figure gitara i klavira dodaju sasvim drugačije komponente kakve primjerice nemaju niti Arcade Fire ili Foals, vrlo bliski stilski srodnici. Pa tu potom dolazi kišom natopljena acid-jazz/pop laganica "Ništo posilno" na relacijama sličnih radova David Sylviana, posebice albuma "Brilliant Trees", "The Secrets of Beehive" ili "Dead Bee's on a Cake", jedna je otpjevana na engleskom - "Living" u Stingovom glazbenom stilu kad se ufati jazz/ world-music/ latino frakcija, a ovdje su vrlo dovitljivo unešene i sintetičke orkestracije s 3/4 ritmikom i bossa nova/ samba utjecajima što djeluje osvježavajuće i nadasve originalno za ovo naše balkansko podneblje zatrovano kojekakvim hibridnim herbicidima za uništavanje popularne glazbe. "Eve ti son" je, pak, potpuni zaokret ka kraut/ indie-rock/ trance manirima kao da se tu negdje protkao Bowiev duh zapleten s albuma "Heroes" i "Blackstar", a pjesma je ustvari naslovnica s refrenom o kriku i prašini eruptirajući u snažnoj gitarskoj eksploziji i pratećim fanfarama. Rokačina s odriješitim riffom slijedi u "Ej ej", a da je malčice jači stisak na papučicu distorzije bila bi skoro hard-rock/ post-punk kakvog su nekad jako davno isporučivali Ultravox u prvoj fazi karijere s John Foxxom na prva 3 albuma, no i ovdje sintovi i klavijature igraju bitnu harmonijsku i laid-back ulogu, dok se u rasplesanoj "Neonski haos" ukazuju pop figure The Cure, Cocteau Twins i Siouxsie And The Banshees, pa čak i The Smiths i Morrisseya, a Saškov vokal odlazi u vrsno dizajnirane falsete.

Dvije posljednje su opet diferencijalno drugačije: osim što iznose trećinu ukupnog tajminga (14 od 40 minuta), protežu nešto friškije konotacije suvremenog plesnog acid-jazza u "Zdiv" koja je dušu dala za obožavatelje hrvatskih Chui i De Tour, te beogradskih Darkwood Dub, a zna se, svi oni zovu na plesne podije s time da je Saško ovdje pronicljivo ukomponirao i posvojne atribute kraut-rock relacija, a zadnja "Posledna" od čak 8 minuta je uronjena u lagani trip-hop uvodnik prožet obiljem jazz naslaga klavijatura i psihodeličnih efekata, te se u drugom dijelu aranžmana ubrzanim ritmom i ponovno sintetičkim orkestracijama pretvara u stanoviti spoj cool jazza, nu-jazza i elektronske plesne glazbe na stitnim tragovima d'n'b-a kakvu su ponekad znali isporučiti James Taylor, Galliano, Jamiroquai i kompanija insinuirajući Steely Dan, Sly and the Family Stone, Weather Report, Temptations, rane Kool and the Gang... Svi instrumenti su živi, analogno odsvirani, nema niti trunke elektronike i kibernetički programiranih dionica, kao niti samplova, a produkcija koju osobno potpisuje Saško je bogovski svjetska, besprijekorna. Niti riječi o nekakvoj balkanskoj trivijalnost s kakvom se ponose dični komercijalni pop producenti. Ovdje autor drži sve konce u svojim rukama visoko postavivši kriterije moderne plesne pop glazbe izniknule iz duboke ostavštine soula, funka, jazz-rocka, art-rocka, soul-jazza, soul-popa, new-wavea i još nekolicine fusion žanrova održavajući koherentan odnos prema crnačkoj i bjelačkoj kulturi artizmom nadahnute popularne glazbe. Bombastičan, senzibilan, ponekad mračan, ali nadasve emotivan i plesan album pun lepršavog tkanja s perfektno postavljenom glazbenom kulisom koja je u potpunosti povezana s poetikom lagodnijeg i bezbrižnijeg života na jugu Balkana mimo nekakvih angažiranih socio-političkih konotacija. Neka cvijeće cvijeta onda kad i treba, kiša nek' pada bilo kada, a vrištanje u prašini je ionako svakodnevno, pa makar i u tišini. Vrlo senzibilno i dojmljivo.

Naslovi: 1.Prašina, 2.Ništo posilno, 3.Living, 4.Eve ti son, 5.Ej ej, 6.Neonski haos, 7.Zdiv, 8.Posledna

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/04/2019