Beogradska smrtonosna šorka dogurala je do svoje četvrte runde. Ovoga puta nije nazvana prema motivima iz istoimene igrice prevedenim na srpski, već jednostavno "Decenija" u slavu deset godina postojanja benda, iako postoji i dodatna mogućnost da decenija alduira na Mortal Kombat X.

Svaki sljedeći album Mortal Kombata je manje hardcore/oi/ punk od prethodnog, a više heavy metal. Valjda dovoljno dugo čitate Terapiju kako ne biste pomislili da poput neupućenih novinara iz raznih inačica Balkan Infoa heavy metal koristim kao sinonim za metal općenito. Siguran sam da se tebi, čitatelju nepoznati, barem jednom u životu zabezeknut pogled sunovratio kada bi u kakvom mainstream mediju spazio naslov tipa: "Uhićen gitarist američkog heavy metal benda Cannibal Corpse".

No, vratimo se na temu. Ako je u počecima Mortal Kombat bio metal/punk bend, svojevrsno srpsko Đubrivo (iako, ako se hrvatski bend zove Đubrivo, srpski bi trebao biti Gnojivo) na novom albumu je došao do razine da ga možemo smatrati heavy metalom mjestimično obojanim konturama punk estetike. Izuzetak je pjesma "Ulica" koja je unatoč metaliziranosti primjer hita kojim bi se prosječni street punk rokenrol bend volio pohvaliti da ju je napravio. Pod krivičnom odgovornošću tvrdim da bi Tonči Huljić mogao skladati bolju oi punk pjesmu od svih domaćih (ex Yu) bendova toga žanra, ali ne i od Mortal Kombata.

No, imaju ovi Beograđani i većih hitova. Npr. album se udarnički otvara s pet većinom brzih pjesama od kojih svaka odmah ulazi u uho i zarazna je na sama sebi svojstven način. U pjesmi "Mortal Kombat" bend nastavlja dvoalbumnu tradiciju otvaranja pjesmarice himnom o samima sebi, jer svaki hevijaner koji drži do sebe mora to napraviti. Ipak, nisam fan opkoračenja u stihoklepstvu, pa kada kaže: "mi smo Mortal Kombat bend i"-pauza-"rokenrol ćemo svirati", ljudi poput mene se na prvu zapitaju što bi to trebao značiti "bend i", iako je svima jasno da tu rečenica ne staje unatoč pauzi od svega jedne osminke. Druga pjesma "Balkan Info" sprdalački osuđuje medijsku hiperprodukciju trivijalnih i lažnih vijesti. To mi je vjerojatno najjača stvar na albumu, jer najbolje objedinjuje žestinu i hitoidnost, a i volim tekstove koji nabrajaju primjere i imena.

"Papučar" i "Feminizam" karikiraju temu zamjene tradicijski uvriježenih muških i ženskih uloga u kućanstvu i društvu. Opjevavati "feminizirane" muškarce i "mačo" žene nije ništa novo pod glazbenim suncem, ali je ovdje upakirano u fine melodije i teški mi je punchline kada u tekstu ove druge kaže: "želiš da budem kao onaj iz prethodne pesme". Takvu bazu još nitko nije bacio prije MK. Zajeb je jedino u tome što će na koncertima morati uvijek te pjesme svirati jednu za drugom. Dušebrižnički orijentiranim osobama moram reći da u tekstovima ovih numera nema nikakvih ružnih primisli. Pjesme ne podržavaju stajalište da feminizam propagira dominaciju žena, već kako mu upravo to (barem u ovom kurentnom valu daleko od "Ološ manifesta" Valerie Solanas) ne bi trebala biti svrha. Osim toga, obraćanje je u jednini, nigdje se u tekstovima ne tvrdi da su sve "feministički" nastrojene osobe takve kakvim je okarakterizirana njihova "junakinja". "Rokenrol" je himnična pjesma s vrlo tipično primitivnom zajebancijom na temu poročnog i razvratnog života, ali to je ono što se od rokenrola i traži. Nakon toga slijedi blok od dvije pjesme koje nisu ni čista zajebancija, ni kritika uz sprdanciju, nego čisti ozbiljnjak. Iako su melodije nesumljivo pjevne i zarazne, pogotovo od ove prve, "Rijaliti" i "Od junaka do prosjaka" su najslabije numere na albumu zbog dva problema. Prvi je taj što opasno koketiraju s tom pop/rock melodizacijom tipa Opća Opasnost kojom kao da žele približiti "metal" širim masama i mainstream radio stanicama. Drugi problem su tekstovi. Kad pjesma ima kritičku namjeru upakiranu u satiru, humoristične konotacije su dovoljne da progledamo kroz prste banalnosti i općenitosti kritike. Štoviše, čak je banalnost nekada i potrebna da se naglasi humor. No kada humora nema, očekuje se ozbiljniji pristup ozbiljnoj temi, jer u protivnom djeluje neozbiljno. Naravno da reality program nema veze s realnošću i nije vrijedan postojanja te da je kriminalno loše što učesnici rata, pa i oni koji to nisu bili, moraju kopati po smeću dok država štiti lopove, tj. same sebe i svoje apologete. Ali ne moraju tekstovi o tome zvučati kao da su prepisani iz površnih članaka s portala koji svaki dan štancaju naricaljke o tome kako teško živimo. Da ne spominjem kako imam alergiju na zazivanje heroja, junaka i vijorenja barjaka bez obzira iz koje države dolaze i što nam god putem njih žele poručiti. Biram vjerovati da konotacije dotičnih motiva ne sežu dalje od golih socijalnih nejednakosti dok me se iz prve ruke ne uvjeri u drugačije.

U ozbiljnom je fazonu i pjesma "Majka" koja personificiranim alegorijama pokušava opisati propadanje Srbije usporedno s ostalim zemljama bivše Juge, ali i ona boluje od patetičnih linija koje zvuče prepisano iz govora nekakve komemoracije i vidiš-ova-bi-mogla-proći-na-radiju sindroma. Moram priznati da definitivno ne bih slušao Mortal Kombat da su im sve pjesme kao te tri spomenute.

"Slobodan" je najlaganija pjesma na albumu koja govori o tome kako je netko: 1) buntovnik, 2) oslobođen od mašine, 3) nepodložan imitaciji konformista, a želi živjeti svoju istinu i san na način da bude idiot koji se ubija u cugi i skuplja šljive ispod oka. Još samo fali jebavanje kurvi i šmrkanje belog, pa bismo dobili pjesmu Brkovskog tekstualnog kalibra. Ako ništa drugo, taj netko od slobode ne traži puno, a kažu da je skromnost vrlina, pa neka mu bude.

Preostalo je spomenuti još dvije pjesme koje su spravljene u klasičnom galopirajuće brzom Mortalkombatovskom stilu. "Ljubomora" problematizira nasilnog kontrol freaka, neprijatelja svake žene (osobito one s kojom je u vezi ili braku), feminizma, a bogami i ostatka svijeta. Iskreno, ja bih takve monstrume kažnjavao gore nego ubojice, jer ubojica ti "barem" skrati muke, a s nasilnikom mukama nikad kraja. Preostaje "Smrt", najžešća stvar na albumu koja opisuje ono što se događa kada igraš Mortal Kombat protiv cijelog svijeta, pobijediš ga fatalityjem i nakon toga sam sebi iščupaš glavu skupa s kičmom. Zajebantski nihilizam koji priziva svijet zvan "utopija u kojoj vlada mizantropija".

Od ostalih opaski na album valja izdvojiti kako je Krikijev vokal bolji nego ikada. Sve što je mogao otpjevati prije može i sada, ali sada može i još toga više. Bend je zaista uspio napraviti album koji ima i najžešće i najlaganije pjesme istovremeno. Unatoč najvećem zaokretu prema heavy metalu do sada Mortal Kombat i dalje ostaje metal bend kojeg slušaju i pankeri. No, konačna ocjena će ipak biti sedmica. Htio sam napisati "visoka sedmica", ali sam se potom domislio kako bi to moglo implicirati da postoji i niska sedmica, što bi bila notorna glupost. Kad smo iz testa matematike zaradili +1 (visoku jedinicu), to je i dalje bila jedinica, a niska dvojka (-2) bi i dalje vrijedila kao dvojka (čitaj: ocjena koju ne treba ispravljati). Da nema "Rilalitija", "Od junaka do prosjaka" i "Majke", albumu bih dao devetku. Zaista vam kažem, bolje im leži zajebancija, jer: 1) kad se načisto zajebavaju, nije im ni potrebno išta reći/poručiti, 2) kada kroz zajebanciju šalju kritičku poruku, kažu dovoljno, a 3) kada briju skroz ozbiljno, toliko im toga fali za reći od dubine i detaljnosti promišljanja do osjetljivosti na nijanse i pojedinačne slučajeve.

ocjena albuma [1-10]: 7

ognjen bašić // 02/03/2019