"Clockworks" je 13. album američkog saksofoniste, kompozitora i tonskog majstora Patrick Zimmerlija, točnije njegovog nanovo okupljenog Patrick Zimmerli Quarteta, a ovo mu je druga postava nakon hvaljenog prethodnog debija "Shores Against Silence" snimljenog još 1992., no realiziranog tek 2016. Patrick je rođen 1968. u Bronxvilleu (New York), javno je počeo objavljivati albume 1991., te je do sada nanizao nekoliko značajnih kolaboracija s Jeff Williams Quintetom, Kristinom Reiko Cooper, Brad Mehladu, Kevin Hayesom, Joshuom Redman, Thomas Enchom, Vassilenom Serafimovom, John Hollenbeckom... Glavni medij mu je jazz, no zna se okušavati i u modernoj klasičnoj glazbi, kao i u avangardnim spregama, a osim saksofona gdje ga mnogi hvale, teritorij mu je skladanje djela za gudače, perkusije, klavir, komorne orkestre, solo instrumente, tako da je vrlo širokog kompozitorskog raspona. Ovaj album je u cjelosti bendovski gdje ga na njegovom tenor saksofonu prate Ethan Iverson (klavir), Chris Tordini (kontrabas) i spomenuti proslavljeni John Hollenbeck (bubnjevi) orijentiravši se na konceptualnu instrumentalističku priču inspiriranu velikim utjecajima kompozitora kao što su Babbitt, Carter, Stockhausen i Boulez koje je on vješto transkriptirao u jazz. Pomislilo bi se u prvi mah da se radi o nekakvoj neurotičnoj pretvorbi punoj apstrakcija, ekspresija i eksperimenata, no, premda i toga ima u manjoj mjeri, ovdje je prvenstveno sve podložno tehničkoj manipulaciji melodija, ritmova, poliritmije i harmonije, a budući da je još početkom 90-ih godina surađivao s Hollenbeckom i Iversonom, skladao je partiture koje im odgovaraju fokusirajući se na fabulu o protoku vremena kao osnovnoj materiji zadovoljavajući je na onoj razini oblika kakav često nedostaje u, kako sam kaže mainstream avangardnom jazzu.



Ustvari, za one koji poznaju dotični hvaljeni "Shores Against Silence", ovdje je stvoren emocionalni put koji prikazuje Zimmerlijev razvoj na raznoliko šaren način uz optimistički i pozitivan stav moralističkog etosa, čak štoviše, Iverson ga doživljava i apsolutistom koji mu dozvoljava i izuzetan umjetnički smisao za humor što se odražava kroz niz ekstravagantnih primjera bilo da su to same klavirske linije ili pak međuigre sa saksofonom. Jasno, ovdje ima sijaset improvizacija s razrađenim strategijama sveobuhvatno se protežući od početnih apstrakcija do melodijski šarmantnih riješenja što se odvijaju od komada do komada. Sama osnovna nit vodilja se od uvodnog kratkog "A scattering of stars (distension variation)" različitim permutacijama pretvara u slobodno sastavljene teme koje se uzdižu i smiruju, kovitlaju i grče, suptilno pune šarmantnošću, eksplodiraju, pojačavaju i serijski množe u nekoliko metamorfoza centrirajući pogon čak i za plesnu latino strukturu vrlo potentne, a ujedno i najdulje "Boogaloo of the polyrhythmic palindrome" koja čak ispada iz regulacija jazza stapajući se s funkom i sambom da bi u završnoj "A scattering of stars (variation)" došla do klimaksa korištenjem ambijenta, dinamičke atmosferske progresije i linearnog sazrijevanja u raskošan grande finale. Naravno, ovdje ima još podosta toga što vrijedi spomenuti poput ljubavnog tretmana "Harmonic variation", osebujnog "The center of the clock", inače jedinog komada koji izvire upravo iz grubo naglašenih dionica saksofona ili, pak, vrlo veselog i razigranog "Windup" koji vuće na jednu sasvim drugačiju i nonšalantno režiranu bravuru u kojoj, kao i na većini ovog materijala od 53 minute ne posustaje organski staložen poredak ideja što ne zahtijeva čak niti od slušatelja neka drastična mozganja i razbijanja glave.

Naslovi: 1.A scattering of stars (distension variation), 2.Pendulum, 3.Metric variation, 4.Waltz of the polyrhythmic palindrome, 5.Linear variation, 6.The center of the clock, 7.Entropic variation, 8.Boogaloo of the polyrhythmic palindrome, 9.Harmonic variation, 10.Windup, 11.A scattering of stars (variation)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/08/2018