home > mjuzik > k61

kontakt | search |

MANDOWIE: k61 (Slušaj najglasnije, 2018)

Ujebemubožjurepu! Uzviknuo sam preslušavajući ovaj album niti sam ne znajući šta bi ustvari trebao očekivati od benda za kojeg nikad nisam čuo, a niti od ono malo podataka koje imaju na bandcamp stranici navodeći da su iz Berlina.

Jest, sada jesu u Berlinu, no nekad su bili negdje na surovom Balkanu, pretpostaviti ću negdje u Srbiji jer sastav čini dvojac - Ivan Marović (dvanaestožičana električna gitara) i Ilija Đurović (bubnjevi), te su im imena i prezimena pisana ćirilicom, a i jedna od samo 5 vrlo dugačkih kompozicija je također naslovljena ćirilicom (završna, najkraća "Проcти јадии"). Hm, o čemu se radi?
[  ]

Zavrtjeh prvu skladbu "Taurig in Tuzi" i ono sve vrlo lijepo počne session gitare i bubnjeva, jako dobro snimljeno i producirano (sve obavljeno u berlinskom studiju k61 odakle i naziv albuma), a isprve sam pomislio kako je ovo moguće neki surogat Justin Broadrickovih Jesu s finim, ležernim i opuštajućim doom-rock ambijentima, moguće neka psihodelija, neki folk-rock, neki uron u sentimentalniji dio progressive rocka 70-ih poput Floyda, Jethro Tull, Van Der Graaf Generator i sličnih bendova koji su imali skladbe od po desetak i više minuta. Eh, sve to štima i tromo se valja do cirka šeste minute kad počinje psihodelična seansa s eksperimentalnijim ubodima, no Ilija drži dostatnu dozu ritmičke koncentracije obogaćene zvončićima i raznim zveketalima tek tu i tamo pomalo aludirajući kakav dekompozicijski pakao treba da uslijedi. Uh, već sam skoro sve rekao prerano, ko' preuranjena ejakulacija... Kompozicija se, elem, šeta od klasično postavljene ambijentalno-baladične sfere premda nema niti jednog stiha na čitavom albumu (čak 57 minuta!) sve do eksperimentalija, ali pomislih, ma to je samo uvod, sad će oni opaliti neki klasično stacioniran žanr. Pa i Šumski su znali koji put iznenaditi svojim eksperimentima, sjećam se kad su nas sve iznenadili prekrasnom ambijentalkom na otvaranju Face '94 festivala u Koprivnici (1994., Dom željezničara, ako se itko sjeća), no njihov stil je ostao do današnjih dana krautrock s još ponekim inačicama alternative.

Ali vrag tek počinje da tjera svoju ekspresiju kada krene "Lili Marleen" nevjerojatnim đavolijama na gitari, onakvim kakve zna isporučivati, ali doduše vrlo rijetko Vlatko Klarić, nažalost zaboravljeni genije na žicama (ex-Prsten, bivši kolega Ice Košavića alias Razorblade Jnr.) i tu sad već počinju konotacije s free-jazzom, avangardom i apstrakcijama u psihodeličnom i povučenom dekoru kompleksno se igrajući maštom skakajući s jedne percepcije svijesti na drugu, treću, petu, sedamdesetu... eksplodirajući u šestoj minuti urnebesnim abrazivnim pumpanjem bez ikakvog reda vožnje. Majko mila! Kakav kaos od zvukova gitare i neurotičnih lupkanja udaraljki, ma ta Lili Marleen je čisto pošandrcala odbacivši sve one evergreen/ swing/ šansona manire, pretpostavka je da bješe pravi vraški komad u krevetu s obiljem strasti nevjerojatne orgazmičke senzualnosti, jebate led, ma da se smrzneš! Sad mi je možda jasno zašto tolike kontraverze o njoj... Ono s harmonikom i pratećim gažerskim muzikantima koliko se zna s gomile medijskih prezentacija je samo bio paravan. Vjerojatno.

Atmosferu umrtvljuje "Aspirin", dinamički uređena kompozicija ambijentalno-simfonijskog raspoloženja post-rocka na šapatima; vrlo slične zna raditi Ivan Čkonjević, a nakon četvrte minute Ivan (Marović, dakako) prelazi iz letargičnih vrlo tihih tonova u osebujne tremolo disonante koje, da su još pojačane, čak bi bile i u obzoru atonalnog black metala, onakvog kakvog je nekoliko puta radio i objavljivao Aleksander Cepuš. Mora se priznati da sve ovo ima jako veliku dušu i vještinu, te da ništa nije slučajna igra jamminga. A prava ljepotica se nalazi u obliku najdulje "k61" od čak 21 i pol minute gdje nema čega nema. Baš me zanima što li si je mislio snimatelj Mario Engelter kada je sjedio za tonskim pultom, pa nije valjda 'ah, ovi su platili studio, nek rade što god hoće, ionako ne kontam ta njihova isprobavanja i nadrkavanja'. Ha, nisam siguran, ali da sam ja tamo bio, zasigurno ne bih tako razmišljao jer je glazba ovog dvojca toliko duboka ekspresija, čak i namjerno u nekim trenucima 'utišana', ono, smanjeni decibeli u zapisu da se treba odvrnuti potenciomentar na 'najjače' prilikom preslušavanja kako bi se uočile nevjerojatne free-jazz improvizacije koje su im se kotile. Ovom prilikom oko cirka sedme minute Ivan kombinira prokleto uštimana staccata s abnormalno uvrnutim distorziranim riffovima ne repetirajući ama baš niti jednu sekvencu. Sve to ide spontano ka abrazivnom kaosu. Ma kakva melodija, harmonija i bilo kakav klasicizam. Središnjica je opće ludilo, a kad sam ovo slušao na poslu, kolega me onako mrko pogledao odvativši 'jebote, koji ti je kurac, jel si poludio?'. A-ha-ha-ha-ha. Odavno druže. To je to što me veseli. To je drugačiji oblik glazbe od bilo kakvih stereotipova, slobodan je i nesmiljeno varira onako kako se Ivanu i Iliji hoće. Jebeš zakone i pravila kako kompozicija treba izgledati, ajoj. Šta ćemo, samo slušati zabavnjačke pop-rock-folk himne od 3 minute i diviti se kad neki spiker na radiju kaže za Lenny Kravitza 'žestoki rocker', za Van Gogh i EKV 'najbolji rock na Balkanu', a evo, sad povodom smrti Oliver Dragojevića 'najbolji šansonjer'. Uf. Ća će mi Copacabana, Honolulu il' Madrid, oprosti mi pape, Nadalina muti jaja... Sit sam toga. Da nastavim, zadnji dio su rockerske improvizacije post-punka na mračnijoj razini, a ako se malo dublje pročačkate, jedan sličan projekt su imali dvojica noiserovaca - The Denison-Kimball Trio sredinom 90-ih (The Jesus Lizard gitarist i bubnjar).

Zadnja, spomenuta "Проcти јадии" je manje dekompozicijska od ostalih, slobodno bi je uvrstio među stilizaciju Milan Petkovićevog ambijentalnog jazza, čak i nekih boljih dana math-rocka Don Caballero s konca 90-ih, no tehničkom koncentracijom, svirkom i izvedbom ne parira dovoljno fleksibilno spram daleko kreativnijeg ostatka. Poludinamična limunadica na bazi jazzy pastorale za kraj od samo 6 minuta. No, bez obzira, album je abnormalno svijetlo s kontraefektom komercijalnoj potražnji. Totalno je zadubljen u alternativan svijet avangarde rocka i jazza, pa čak i klasične moderne glazbe, a kad bi ga potpisao recimo John Zorn, dobio bi, bez ikakvih predrasuda ogromne hvalospjeve. A kako uopće ne znam za ovu dvojicu freakova, hm, ne sjećam se da sam ikad čuo za njih ako su radili u nekim srpskim bendovima, a sasvim sigurno jesu, a možda sam i zaboravio, samo im mogu skinut kapu na ovakvom veličanstvenom albumu koji apsolutno nije za svakoga. Čak sam se dvoumio da im dadem desetku, ali me zadnja kompozicija malo omela u tome, no to ne znači da baš upravo ona postane važan katalizator za adekvatan feedback auditorija.

Naslovi: 1.Taurig in Tuzi, 2.Lilli Marleen, 3.Aspirin, 4.k61, 5.Проcти јадии

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/07/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Slash, EP

TH/S /S SH/T: Slash, EP (2018)

| 16/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: S tobakom so se igrali, a sami so ostali

MATEJ KRAJNC: S tobakom so se igrali, a sami so ostali (2018)

| 15/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Passiflore, re-issue

LE FRUIT VERT: Passiflore, re-issue (2018)

| 14/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Prekleta vročina, EP

MATEJ KRAJNC: Prekleta vročina, EP (2018)

| 13/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Atam

MATA: Atam (2018)

| 12/08/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*