Biti ženska i k tome na gitari i vokalu u bendu s tri mužjaka nije mala stvar. Yasmine Senoussi je nešto poput onih vrlo rijetkih predstavnica ljepšeg spola koje su se odvažile za taj stručni zanat u ovoj epohi komercijalnog zatomljivanja čvrstog rocka alternativne vrste, no takvih se i pronađe čak ponekad na top listama, ali kad je punk-rock u pitanju, tu će ih se naći jako malo. Običaji nalažu da žena ima mjesto za mikrofonom ili u nekoj drugoj formaciji, ali da je baš glava benda, ono i frontwoman i gitarist, to je danas uistinu rijetkost. Fall Flavored su počeli u Lille-u 2014. objavivši dva izdanja - mini album "Grab Some Popcorn" (2015) i EP "A theme park ride" (2016), da bi se konačno konsolidirali 2017. u današnjoj postavi koju uz Yasmine čine Benji Delecourt (gitara, vokal), Pierre Burette (bas, vokal) i Philippe Baska (bubnjevi) prešavši vrlo simpatičan put od čistog početnog punk-rocka u trenutni miks nekolicine stilova između kojih se jasno naziru konotacije post-grungea, metala, alternativnog rocka i pop-punka. "180" im je prvi pravi album melankolično naglašenih stihova i uzajamno povezane atmosfere koja tvori kolaboracijsku stilizaciju. S mnoštvom gitarskih međuigara, riffova, staccata i solaža, opremili su ovih 36 minuta vitalno sjajnim predispozicijama za optimističku budućnost benda u kojoj nema silovanja sirove snage ili hardcore galopa, ali ima cijelu nisku primamljivih i zamanih pjesama koje vode čak i do radiofoničnosti.



Možda je pomalo nespretan odabir za prvi video s albuma pjesma "Nonsense", jer je premirna i ne dočarava pravo stanje čitavog zbira od 10 kompozicija. Naoko, pjesma otprve ulazi u uho, a to je vjerojatno bio najvažniji katalizator prilikom odabira za publiku koja će se po prvi puta sresti s njima i postepeno otkrivati ostatak daleko konkretnijih pjesama kao što je primjerice uvodna "Epic & colegram" koja odmah drito u glavu lupa kompleksnim poduhvatima od samo 3.34 akcentirajući kompaktnu, brzu svirku, odlične bubnjarske prelaze i hrapavi Yasminin vokal što ponekad zarola i senzibilniju dionicu. "Mountain of rage" ima pop-punk elan s nekoliko značajnih breakova poput koprivničkih Overflow iz faze 2006-2011, a neočekivani vokalni uvod "Character in a role play" poput mantre ženskog crkvenog korala zazvuči kao da će usljediti ogromni spektakl barem na razini pretencioznih Queen iz vremena "Bohemian Rhapsody", ha-ha-ha! Ali, ništa od toga, pjesma je punokrvni punk s posve jasnim refrenom 'ovaj svijet je ionako propao/ čemu da na njem ostanem/ ovaj svijet je dosadan, kažem/ budi karakter odigraj svoju ulogu', wow!!! Ovaj pritajeni komad, barem za sad, ima sve potrebite hitoidne mamce, a ujedno se nalazi i na završnici albuma kao bonus u kraćoj varijanti. Elem, mislilo se unaprijed o toj budućnosti ovih pjesama da ne propadnu poput sve one gomile odličnih punk/ alternativnih rock bendova koji su svoja mala remek-djela od 3 minute plasirali neadekvatno misleći da će stvari same po sebi doći na svoje. Ma neće, pogotovo ne u današnje vrijeme...



Idemo dalje, "Runaway" je najkraća (1.52), ali zato najbrža i najšašavija: Yasmine čak i cikta poput starih punkerica Nine Hagen, Siouxsie iz one najranije faze i Kate Pierson (The B-52's), a bend ga piči opako nalikujući na najluđu Nirvanu poput recimo "Territorial pissing". S druge strane, tu odmah dolazi "Sleep", sasvim drugačija uravnoteženost retro post-punk/ indie-rock ugođaja u kome konačno u prvi plan dolazi odličan basist prelamajući tempo figura prvog albuma Franz Ferdinanda i planetarnog hita "Take me out", no pjesma ima i punk, skoro hardcore dionica u kojima se prepoznaje da ovi momci i djevojka iz Lillea nisu mačji kašalj od nekog nafuranog indie-rokića plitke britanske naravi naivnog The Beatles ugođaja i svega što uz njega ide, a zna se, idu toliko beskrvne pjesme namjenjene samo za Otok i njihov ugođaj užitka da su još uvijek u svojim glavama i medijima najvažnija svjetska nacija u nogometu, popularnoj glazbi i općenitoj kulturi, to ostaje na Englezima (ne na Velšanima, Ircima ili Škotima, oni su, poznato je, skroz drugačiji). Najdulja "Can't be beaten" već ima elemente progressive metala, gitarska iskrzavanja su drugačija i komotno se mogu uklopiti i među zvijezde poput Otep Shamaye koja se bori dva desetljeća s opakom populacijom nastranih kritičara i publike. Ne bih htio ništa coprati jer ne znam Yasminin stav prema LGBT, ali čini mi se da je ovo himna koja udara baš zadrte protivnike: 'Tražila sam ključ moći kroz pakao i pretpostavljam da mi se svidjelo/ sada se borim svaki dan i znam da ne mogu izgubiti, dosadno je za reći, ali ja jednostavno ne mogu biti pretučena, ne mogu biti pretučena'. A opet, može biti i junkoza život, što god, poruka je jasna, no ne vjerujem da je uperena sociološka rasprava o obiteljskom zlostavljanju kad žene doživljavaju pakao s pijanim suprugom. Premlada je Yasmine da bi to doživjela i tako zorno pjevala o tome, ali tko zna... Ustvari, to je bila moja hipoteza sve dok nisam priupitao bend na što se točno cilja tekstom. Odgovorili su mi na 'manguna', čovjeka s pištoljem, svjetskog revolveraša, zna se kojeg, ne? "Stuck in life" je još jedna jako potentna pjesma, puna staccata i krikova Yasmine, a po meni trebala je doći na sam početak albuma jer je jako brza, a ovako se doima nezamjetnom budući da je uvrštena pred sam kraj, isto kao i "Courtesy of Boris", Nirvana i post-grunge/punk u dobrom dijelu s ogromnim radom bubnjeva (bez blastbeatova i triggera), a napravljena je na račun stanovitog Borisa Warembourga koji im je participaciju napravio za pjesmu "Mountain of rage". Jedina slabija točka je "Jump", preslatka pjesmica u rangu Green Day i NOFX, a to bi trebali izbjegavati jer su na kompletnom materijalu pokazali mnogo bolje i daleko originalnije performanse od onih uštagljenih, šminkerski otrcanih fraza Billy Idola i svih njegovih sličnih kreaturnih 'punk' sljedbenika poput urnebesno popularnog Jared Leto-a. Ustvari tolikog seljaka da niti on sam ne zna koliki je seljačina sa svim tim svojim preseravanjima, ali tako je u Hollywood show-bizu, no nije baš tako isto i na starom kontinentu. Francuzi znaju svoj posao. Zato i jesu no.1 u nogometu mada cijeli istočni blok i dalje uporno vrti na radio programima britanski pop i rock od The Beatles, The Rolling Stones do Floyda, U2, Muse, Coldplay i Radiohead, a ionako sve te izlizane pjesme svi znaju i više nikome ništa ne predstavljaju u životu osim onim seljačinama iz nekakvih hard-rock caffea i grande fešti . Potrebno je da se mijenja karta komercijalnog svijeta s kojeg će se izbrisati američki i britanski bleferi i općeniti neukus potplaćenih kritičara i medija u borbi za što? Ako je nešto uistinu dobro i OK, zar je to tako teško obznaniti? Jeste. I u tome je glavna kvaka zašto ama baš nitko ne želi uložiti niti mrvicu truda u sjajnu francusku, ne komercijalnu, nego underground scenu o kojoj pišem najmanje 10 godina. Jasno, nije popularna - nije dobra. Ma, kurac. Kako bi se vi osjećali da vam neki britanski kritičar napiše recenziju nekog vašeg omiljenog ex-Yu izvođača s hvalospjevima? To se samo par puta desilo i bilo je jako davno, a nije bila Ekatarina Velika. Bili su Idoli "Odbrana i poslednji dani" i Laibach. E, pa takva je stvar i s francuskom scenom, a Fall Flavored s ovim albumom potvrđuju njenu underground izvrsnost.

Naslovi: 1.Epic & colegram, 2.Mountain of rage, 3.Nonsense, 4.Character in a role play, 5.Runaway, 6.Sleep, 7.Can't be beaten, 8.Stuck in life, 9.Courtesy of Boris, 10.Jump, 11.BONUS: Character in a role play (short version)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/07/2018