GENERAL CLUSTER: Greetings From Black Mountains (Spinnup, 2017)
Čudna se stvar desila s ovim bendom iz Grenoblea: prvo su se desetak godina mukotrpno probijali kroz francuski underground dobivavši nezamjetnu podršku s većinom kiselim licima, a onda su u samo par mjeseci koncem prošle 2017. godine realizirali dva EP-ija na kojima su sabrali 10 najznačajnijih pjesama iz čitavog opusa kojeg ranije nikako nisu uspjeli otisnuti na nosač zvuka jer su im prilike za tako nešto bile očito loše. A uz to su, iskoristivši pogodnosti studija snimili konačno i prvi pravi album koji tek treba da zaživi daleko šire no što im je dotadašnji rejting to dopuštao.
Od prve sekunde se jasno čuje da su ovo prekaljeni muzičari (dvije gitare, bas, bubnjevi, solo frontmen) otvorivši vrlo bijesno s doslovce nadrkanim stoner metalom "No one's bitch" punom perverznih i eksplicitnih scena kakvim inače i obiluje tematika još nekih pjesama poput "Let's go porn" ili "Mountains". Uglavnom brži tempovi uronjeni u klasičan stoner s metal štimungom southern rocka i ultimativno jakog garažnog r'n'r-a poput recimo Motorhead križanog s ponajboljim Soundgarden, a nije na odmet ne spomenuti i sličnost vokala frontmena Dammuta s pokojnim Lemmyjem, pa i Chris Cornellom stvaraju čisti užitak fokusiran na snažni gitaristički izraz u kome nema šalabajzanja i nesuvislog improviziranja.
Pjesme su iznenađujuće kraćih duljina sabijenih u 3-4 minute pokazujući da se bend godinama koncizno pripremao kroz aranžmanske transformacije izbacivši one dugačke repeticije što kod stonera znaju potrajati o-ho-ho, pa tako ovdje ima još nekoliko bisera od pjesama poput "The rover", "Shield wall", "Voices", te meni ponajbolje "Torment day". Sve je skladno rješeno na obostrano zadovoljstvo, te kompresirano u zvučnu bombetinu od samo 35 minuta koju ljubitelji stonera ne bi trebali zaobići, a ako ćemo dublje čeprkati tražeći neku omašku, ona jedino ide na tipičan francuski naglasak izgovora engleskog, no s ove balkanske strane, to će malo tko zapaziti.