Momentalno dvojac, pokrenut još 2000. u Rimu ima iza sebe 2 albuma kada su radili kao trojac sa saksofonistom Marcello Allullijem vole reći da su electro bend. Međutim, tu se sad lome koplja da li je termin electro vezan uz synth i programirane ritmove ili ga striktno obilježava upotreba ritam mašine? Mnogo se razglabalo oko toga još od vremena Kraftwerk, Suicide, Gary Numana, Ultravox i plejade synth-pop imena s konca 70-ih kada su neki od njih koristili i žive bubnjeve. Evo, Nohaybanda! su baš pravi predstavnici za takav tematski kružok: Fabio 'Reeks' Recchia koristi synth, mnogo rada na tipkovnicama, ali bome umije svirati i gitaru i bas, dok je Emanuele Tomasi - Lele klasičan bubnjar sa akustičnim, odnosno eklektičnim setom bubnjeva u koje uključuje i triggere. No, tu i završava njihova stilska electro sfera jer su duboko uronjeni u math/post-rock instrumentalne naravi u kojoj su staccata osnovni temelj izgradnje poprilično kompleksnog spektra koji katkad zaviri i u jazz, a i u ambijentalije. Dakako, onaj žešći i nabrušeniji akcent je najuočljiviji razvijajući skladni ugođaj za revalorizaciju mnogih underground fikcija još tamo od prvih post-punk/ noise-rock pionira sve do gotovo abrazivno-eksperimentalne kakofonije prikazane u temi "PPS". Druga stvar jest da su im nazivi kompozicija vrlo čudne troslovne kratice o kojima u popratnom press materijalu ne donose nikakve podatke, a na ranijim radovima su, pak, imali nazive na različitim jezicima poput japanskog, te dakako, talijanskog i engleskog, kako im se prohtjelo.

Zanimljivo jest da su sve radove objavili u kratkom vremenskom roku od rujna do studenog 2017. premda su snimljeni daleko ranije, a osim toga imaju mnogo nastupa širom Italije, turneje po USA, UK i Norveškoj svirajući i po jazz & blues festivalima tako da njihov math/post-rock nije čiste stilske predispozicije ograničene na zacrtane gabarite. Ovaj, zvanično treći album je objavljen čak za 6 etiketa što govori o njihovoj ambicioznosti koja se osjeća i u samim kompozicijama glatko satkanih od konciznih art performansa u velikom horizontu od klasične i jazz sve do rock glazbe. Prvi dodir s uvodnom "SS1" nedvojbeno će dozvati u sjećanje Don Caballero i Trans AM, no daljnji tijek albuma kovitlavo igra na loptu iznenađenja - "APX" je stanoviti psihodelični punk-funk, te se kroz retke sve više i više naziru elementi jazza, a i dubova, raznih eksperimentalizacija ("WCK"), te kojekakvih neobičnih inačica space/progressive-rocka u postrockerskim figurama. Odnosno, nemaju utabanih pravila, pa je audio užitak nesputan klišejima.

Sve što se ovdje može očekivati je neočekivanost umjeća čiste žive svirke gdje Recchia svira istovremeno sve instrumente, navodno i na koncertima izvodi simultanu svirku prebacujući se s jednog na drugi bez upotrebe matrica (jedino koristi kao pripomoć live soundesign), a kao dodatak napomenimo da su obojica mnogo surađivali sa Zu, Damo Suzukijem, Joe Lallyijom (Fugazi), Flu!, Tie Trio, OverDoors i još gomilom talijanskih izvođača. Sumnje u kvalitetu ne postoje. Obavezno provjeriti.

Naslovi: 1.SS1, 2.APX, 3.WCL, 4.RKL, 5.BLD, 6.PPS, 7.BNM

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/12/2017