Sinoć smo imali priliku u zagrebačkoj Tvornici pogledati tri skandinavska izvođača koji su po prvi put u Hrvatskoj te je cijena koncerta bila svega 100 kn u pretprodaji. Napominjem cijenu jer je to stvarno mali iznos za ono što ste mogli dobiti, kako u očekivanjima tako i u njihovom ostvarenju.

Prvi su nastupili islandski Árstíðir. Njih trojica: dvojica na gitarama, jedan na klavijaturama i mikseti. Njih bih mogla definirati kao pop rock bend s primjesama folka. Naglasak kod njih nije toliko na instrumentima koliko na vokalnoj ekspresiji pa ne treba čuditi i velika upotreba gotovih zvukova. Tako da to što su imali tehničkih problema i na jednoj pjesmi se uopće nisu čule gitare nije uništilo dojam. Pročitala sam da su prije bili sekstet i to bi bilo zanimljivo čuti, pogotovo s violinom i a capella dijelovima kad svi pjevaju. Oni se sad možda nalaze u nezahvalnoj poziciji jer su stvorili glazbu za bend sa šestoro članova koju sad moraju reproducirati njih trojica. Iako nisu moj đir, drago mi je da sam došla ranije i poslušala ove momke. Drugačiji su i ostavili su me konfuznom u žanrovskoj definiciji. Dosta su i simpatični te su pričali s nama, čak su se potrudili naučiti reći "Živjeli!", iako mi već dobro znamo i za skandinavski "Skál!" No možda je to klavijaturist naučio tijekom ljetovanja u Hrvatskoj što nam je također otkrio prilikom ćaskanja.
Prvi dio koncerta otpjevali su na islandskom, a drugi na engleskom. Čak su otpjevali staru islandsku pjesmu iz 13. stoljeća, Heyr Himna Smiður. Iako pjesma ima autora, definitivno bi se mogla nazvati tradicijskom zbog svoje starine i značaja za Islanđane. I to je bio lijep uvod (iako nije bila zadnja pjesma) u nastup iduće izvođačice koja na zanimljiv način uklapa nordijske tradicijske elemente u svoju glazbenu i vizualnu izvedbu. Prije izlaska Myrkur na pozornicu, odnosno danske izvođačice Amalie Bruun te pratećeg benda, publike je sad već bilo mnogo više. Tako da su Myrkur dočekale iskrene ovacije i mnoštvo mobitela u zraku. Ulaskom u Tvornicu mogli ste pročitati natpis da su flashevi i svjetla na mobitelima i fotoaparatima zabranjeni, iako je to primarno pisalo za glavnog izvođača, redari su dosljedno išli po publici i upozoravali ljude da gase svjetla. Iako takvo provođenje disciplinskih mjera malo uništava atmosferu, ljudi ih očito trebaju kad se ne drže propisanog "kućnog reda". Mislim, dobro će im to doći jer ako stoje u predzadnjem redu, blicom ili svjetlom neće osvijetliti izvođača nego glavu osobi ispred sebe, a uz to iživcirati ljude u radijusu od cca pet metara. U svakom slučaju ljudi su bili uzbuđeni zbog Myrkur , a i s razlogom. Vokalne mogućnosti ove žene nevjerojatne su. Od visokih dionica preko klasičnih pjevnih do naravno black metal growla i vriska. Uz to svira i gitaru, a uz sebe je ponijela i šamanski bubanj nalik bodhranu (koji se doduše nije čuo). Nisam ni znala kako se dobro black metal može kombinirati s tradicijskim napjevima, ali i sopranom, na koji smo navikli primjerice u symphonic metalu. Moram reći da je tek negdje na pola nastupa prvi put vrisnula, a onda kasnije počela upotrebljavati vrstu growla koji se upotrebljava u black metalu, a koji i jest jedan od ključnih komponenata njegove definicije. Bruun je inače i glumica što je vidljivo u teatralnosti i komunikaciji s publikom. Zahvalila nam se, a pogotovo liku koji je držao rogove u zraku tijekom cijelog nastupa. Zanimljivo što je to bio samo on, a ne svi, valjda nije bilo prirodno kao na ostalim metal koncertima zbog prisutne žanrovske igre, ili smo bili jednostavno zapanjeni onime što vidimo pa smo zaboravili na konvencije. A onda oko pola 11 zvijezde večeri, islandski Sólstafir. Nakon uvodne pozadinske Náttfari, koja inače nosi naslov po vjerojatno prvom Islanđaninu, slijedi najeksplozivnija pjesma s novog albuma Silfur-Refur. Ta pjesma odmah nam je dala najbolje što bend može ponuditi po pitanju nastupa: energičnost svakog člana, što izrazito cijenim.
Koncert je održan u svrhu promocije novog albuma Berdreyminn pa je logično skoro polovica pjesama bila upravo s tog albuma. Sólstafir ima dosta duge pjesme pa to što je bilo "samo" devet pjesama nije uopće loša stvar, pogotovo zato što su i improvizacijama produljivali pjesme naglašavajući još više obrate i vrhunce koji se nalaze u njima: odgađanje ekstaze kako bi ona bila još veća.
Tek nakon negdje treće pjesme nas je frontmen benda Aðalbjörn Tryggvason pozdravio. Komunikaciju s publikom nastavljao je vrlo ugodno, dodajući šale, a čak se i zahvalio na hrvatskom. On izgleda kao frontmen kojem bi stajala bahatost i hladnoća, da odradi koncert i ode, pa čak i ne pozdravi, pogotovo zato što to paše ovom post- predznaku kojim se njihov žanr opisuje, ali on je naprotiv izuzetno topao i zauzima cijelu pozornicu, ne samo svoj kutak, dajući svakoj strani prvih redova potrebnu i traženu količinu ushićenja. Glavni je nositelj energije, ali kao što sam napomenula, ne zaostaju ni ostali članovi. Uz svirku je atmosferi pridonijela i bendovska rasvjeta u obliku žarulja. Minimalistički, ali dojmljivo.
Nisam znala što me više oduševljava za vrijeme svirke, za neke pjesme ne bih imala ništa protiv da su ih još dodatno produljili i utemeljili koncert samo na njima. Imam osjećaj da nam je malo falilo da propjevamo islandski iako ga ne znamo. Eto, koncert može biti i vrhunski bez sing-along dionica! Osmijeh oduševljenja i ljepote mi je bio na licu cijelo vrijeme, osim nakon ozbiljnog uvoda u pjesmu Bláfjall, koju je Tryggvason posvetio onima koji se bore protiv depresije i suicidalnih misli. Neobičan outro koncerta, od ekstaze do melankolije, ali koji definitivno ne umanjuje njegovu vrijednost. Za kraj je bila jedina pjesma tog koncerta na engleskom, a to je Goddess of the Ages. Sudjelovali smo s Tryggvasanom vičući kad nam je dao znak, a to smo uvježbali prije pjesme kad smo se morali pretvarati da su Iron Maiden. Eh, nevoljko sam prihvatila igru, ali ajde.
Ne moram ni napomenuti da je najveće ovacije zaradila Fjara. Divna pjesma divnog spota pogodna uhu šire mase. Ne znam jesam li koji bitan dojam ili detalj izostavila… znam samo da sam tijekom i nakon svirke pomislila: pa ovaj bend ima sve što treba(m); dobar nastup; frontmenova komunikacija s publikom pa čak i smisao za humor te njeno personaliziranje, odnosno način na koji učini publiku da se osjeća posebnom bez obzira što je ovo još samo jedan koncert na turneji; dobra glazba koju isto tako dobro sviraju uživo; tekstualna pitkost koju ne razumijem, ali koja je dokaz da jezik nije barijera za globalnu popularnost; mješavina žestine i emotivnosti; specifičan vokal koji oduševljava i uživo; instrumentalna improvizacija i mijenjanje originalne duljine pjesma; iskrenost u nastupu i obraćanju… Uh, mogla bih nabrajati do sutra izdvajajući sitne elemente, a fanovi će sigurno biti sretni i što su se mogli odmah nakon nastupa podružiti s članovima benda, iako se to može protumačiti i kao marketinški trik ("Kupite album, ja ću ga potpisati!"), čak se Tryggvason našalio i rekao tko kupi sve od merchandisea da će mu glavni gitarist Sæþórsson doći doma i svirati country, vjerojatno na svom bendžu kojeg smo imali prilike čuti. Iako su pred mjesec i pol dana neki koncert Sigur Rósa opisivali kao koncert godine, meni će mnogo skromniji nastup njihovih sunarodnjaka dugo ostati jedan od najboljih koncerata… pa i u životu. Dojam mi nije uspio pokvariti ni cinični frend koji je došao zbog Myrkur te davao smiješne komentare, ali koji je, čini se, uspio pokvariti dojam nekolicini ljudi oko nas.
Očekivala sam više ljudi zbog poklapanja relativno niske cijene, vikenda i prisutne žanrovske fluidnosti, kako u samoj večeri tako i u svakom od izvođača, ali bila je opaka konkurencija u gradu pa se možda smanjio broj znatiželjnika.

kata.strofa // 03/12/2017

> vidi sve fotke // see all photos