Promotri li se naslovnica ovog cd-a, posebice kad se raširi na 3 dijela, uočiti će se otužna slika nekog napuštenog zdanja. Posvuda su razbacane stolice kakvih je nekoć bilo posvuda iz doba bivše Juge, od škola, kasarni, restorana, gostionica, pa čak ih se oni s boljom memorijom sjećaju i iz hotela, a i s otmjenijih destinacija kao što su bile sjednice KPJ ili Titovih otmjenih seansi što su se često prikazivale na jugoslavenskoj TV. Po podu su rastreseni ostaci žbuke s plafona, a ispod jedne stolice se smjestio nehajno bačen manji putnički kofer omotan s dva kaiša, onaj četvrtasti kakvim su barem naši starci odlazili da iskoriste pogodnosti nekadašnjeg K-15, tarife za jeftinije putničke karte prilikom godišnjih odmora. Sve ovo prikazuje neku prostoriju u kojoj se nekoć odvijao aktivan društveni život, a s obzirom da je dio tih stolica poredan u krug, stiče se dojam da je ovdje bilo sastajalište ako ne liječenih alkoholičara, onda barem nekog kluba koji se bavio vitalno važnim individualnim teškoćama, a moguće i društvenim aktivnostima (razvedeni, samci, invalidi, možda PTSP-ovci, izviđači, penzioneri, sportski ili ratni veterani…). Svašta može biti, a i ne mora striktno aludirati na kraticu ovog zagrebačkog peterca - KBC iliti kliničko bolnički centar. Jedno je sigurno: ova prostorija je ostala zatečena nekom nepogodom kada su je prisutni nabrzaka trebali napustiti i tako je ostala da svjedoči o nečemu naprasno prekinutome, kao da je u najmanju ruku počeo potres ili rat. Ovo sve vrlo zorno prikazuje što se može očekivati na ovome cd-u, te kako mu uopće i pristupati. Nikako s dozom modernizma jer na ovih 35 minuta ovdje ništa nije nimalo moderno. Zadire u dublju prošlost popularne glazbe kada su blueseri svirali i jazz i rock, a i pop pod devijacijama trendova cirka od 50-ih do maksimalno 80-ih, a onda se znakovito razdvojili na kojekakve frakcije, bilo one komercijalnije ili umjetničkije sfere. Revival ili eklekticizam, kako kome, polučuje mnoge predznake 'za' i 'protiv', a u ovome slučaju ja čvrsto stojim da je ova supergrupa napravila izuzetan album kome tek predstoji prava ekspanzija u medijskom pogledu. Nije sad bitno što su ovdje toliko provjereni znalci zanata koji su manje-više samozatajni glazbenici po nizu zagrebačkih bendova različitih orijentacija od Drugog načina, Drage Mlinarca, Izazova do Plave trave zaborava (i svačega još), što su session muzičari i što nisu modernisti ili barem post-modernisti, stvar je u tome što su napravili fantastičan album s konceptom od glave do repa govoreći o sebi, svome životu, razmatranju 21. stoljeća spram onoga kojeg se sjećaju s puno ljepšim uspomenama, te što su udahnuli tu dozu 'retro' osvježenja hrvatskoj mainstream sceni na specifičan blueserski 'moody' način koji umnogome koketira i s ponajboljim svjetskim klasicima u tom fahu poput B.B.Kinga, John Lee Hookera, Robert Johnsona, Muddy Watersa ili Blind Lemon Jeffersona. Njihov maleni koferčić ispod razbacanih stolica kada se otvori izbacuje sijaset predivnih autorskih kompozicija: probajte zamisliti previrući po ostavštini svojih roditelja vašu reakciju da naiđete na recimo ljubavna pisma, žalopojke, poneku staru fotografiju na kojoj se ne možete načuditi 'joj, pa to su moj tata i moja mama kad su bili jako mladi', a bili su recimo rockeri ili beatnici, odnosno naziru se sasvim drugačiji svjetonazori vremena kad je drskost predstavljala odmetnička kultura neslaganja sa seljaštvom i zatucanošću koje su progresivno nalagale strukture tadašnjeg društva u oportunističkom žargonu. Nije važno bile te strukture britanske, američke ili ruske, naša Juga je bila napredna zapadnjačka zemlja s bogatom socijalnom infrastrukturom za kojom danas žalimo, istina bila je komunistička u političkom jednoumlju, ali šta zato? Nimalo se nije živjelo loše, po meni, živjelo se puno bolje nego u ovome 21. stoljeću. Imali smo ovakve stolice, živjeli smo na njima svaki dan, odrastali smo i učili, pa nismo živjeli u lakiranim cipelama, ali se zato na njima odvijao vrlo bogat edukativno-zabavan život. I The Rolling Stones su se prvi put nastupivši u Zagrebu prije više od 40 godina suočili s ovakvim stolicama u Domu sportova održavši čak dva koncerta zaredom (21. i 22.VI, 1976.)…

Priča koju su ovi majstori protkali je bez ikakve sofisticirane podloge. Evo, kad sam album prvi put preslušao, rekoh sebi da je fantastičan, samo da se slegnu dojmovi. Od omota do pjesama koje evociraju zbirku uspomena iz nekih puno ljepših vremena, ali momci su vrlo dovitljivi, čak su i gay populaciju uvrstili u svoj kontekst razmatranja prošlog i ovog stoljeća ('if you straight, or if you gay'), odnosno, od tog realističnog omota preko svirke i tekstova na engleskom jeziku, uspjeli su univerzalizirati mnoge činjenice koje ljudima slabije percepcije izgledaju bolesno i nenormalno, pogotovo u ovo vrijeme kad je blues na margini i Hrvat ga pjeva na engleskom jeziku.



Uvodna "It's easy to play blues" odmah će asocirati na Booker T. & The M.G..s, jedan stari, vrlo disciplinirani bend iz 60-ih, poznat po čuvenom hitu "Green onion" ('mladi luk'), dok vokal frontmena i klavijaturiste Boris Kaisera započinje jednu predivnu seansu u kojoj su hrapavost i ležernost osnovne finese da je taj koferčić možda čak i namjerno ostavljen da stoji desetljećima u nekoj derutnoj ostavštini. Mekani 'drajverski' bas Danka Burića zvuči poput fretlessa, lagani odjek Hammonda, ležerni tempo bubnjara Robert Jambrušića i dva iznenadna jazz 'breaka' saksofoniste Željka Kove Kovačevića (akademski obrazovan muzičar) upućuju da ovdje nikako nije ekipa koja je slučajno sakupljena na toj zadnjoj seansi 'nečega', recimo razvedenih, potištenih osoba koje mnogo toga muči u životu, a ne daju si za priznati što ih sve ne muči. Okupljalište ljudi kojima ćemo se svakako pridružiti kad-tad ako dospijemo u njihove godine, pa tako se povlači "Brazil (Suitcase black and small)" puna slide gitare i virtuoznosti, glavnog lika u ovoj ekipi - Eduard Jimmy Matešića koji je odgojio barem najmanje 2-3 epohe rockera svojim umijećem kroz mnoge rock pjesme koje pamte generacije od ranih 70-ih naovamo. Njegov osjećaj za gitaru je finoća instrumentalizacije iz pjesme u pjesmu, nije uopće važna energija koju u njih stavlja, nebitna je, ali važna je ta vještina koju današnji rockeri i blueseri nemaju u toj količini usporediva s brzopoteznim slikarom koji u par sekundi nacrta cijelu sliku. Odustao je od portreta, slika emociju vrlo dotjeranim ekspresionizmom, ne bavi se dubljim značenjem, ali je odličan u svačemu 'običnome', što mnogo puta nije niti simbolizam, niti manirizam, već je nešto 'to' njegovo.



Glavna stvar albuma je tugaljiva "South east life" u kojoj se bend emotivno ispričava za mnoge društveno-socijalne opstrukcije pri čemu Kaiserov vokal zadobiva one turobne konotacije, dakako nenamjerne, poput Genesis P-Orridgea iz zadnje faze Throbbing Gristle. A sve nakon toga je redom stanoviti klasicizam žanra: plesne "Buissinesman" i završna "29 ways" su obrade Willie Dixona s potenciranim r'n'r štimungom, very 'moody' "Keep on drinkin" pak od Pinetop Perkinsa raspredajući maligansko razmišljanje na neku ljepšu prošlost, a četvrta obrada "BP Club after midnight" (Tom Urbič, Georgie Fame) donosi jazzirani odjek atmosfere kakva je nekoć vladala u omiljenom klubiću Boška Petrovića u podrumu ispod ZKM-a. Još dvije autorske pjesme "I wish (you were here with my tonight)" i "Some people say that I am mad" su otprilike u sličnim izdanjima. Prva je laganijeg tempa za ugodno popodne i večer, a druga skoro pa rokačina u kojoj se pojavljuje i pojačana gitarska distorzija u duetu sa saksofonom.

Sve ove pjesme u tančine opisuju mnogo detalja iz života ovih glazbenika nižući sličicu po sličicu ne prezajući niti od intimnih priznanja da je u njemu bilo i težih poroka, ali donose i konkretan zaključak da je ovo vrijeme straha od svega i svačega: od gramzljivih bankara, ugovora, nemogućnosti za pronalazak sigurnosti i mirnoće, pretrpanosti s gomilom kurentnih problema do egzistencijalnih poteškoća i općenitom lošom klimom koja vlada u društvu. Nimalo nije bezazleno što se taj maleni kovčezić našao ispod stolice u nekoj derutnoj prostoriji: bio je namjenjen za odlazak u neki bolji život. Njegov vlasnik je imao najbolje namjere za to, a još uvijek si postavlja tezu u, blago zakukuljenoj naslovnoj pjesmi "Brazil (Suitcase black and small)" 'ako nije prekasno, ne bih želio zazivati sudbinu'.



Sve se može kad se hoće. Pa i napraviti ovakav album što je daleko od današnjih mainstream trendova, no radiofonično 'sjeda' na pravo mjesto bluesa križanog s jazzom i blagom dozom rocka. Uostalom, takve vrlo slične albume su radili mnogi velikani s jasnom nakanom da izraze svoje trenutne aspekte bez glorificiranja ili vulgarizacije, a ovaj maleni kovčezić je upravo pandorina kutija koja za sobom povlači ogromno dugačku dramatičnu fabulu na vrlo skuliran i dostojanstven način.

Naslovi: 1.It's easy to play blues, 2.Brazil (Suitcase black and small), 3.South east life, 4.Bussinessman (Willie Dixon), 5.Keep on drinkin' (Pinetop Perkins), 6.I wish (you were here with my tonight), 7.Some people say that I am mad, 8.BP Club after midnight (Tom Urbič, Georgie Fame, KBC), 9.29 ways (Willie Dixon)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/11/2017