home > mjuzik > The Home Electrical

kontakt | search |

ED WOOD JR: The Home Electrical (Black Basset Records/ Tourne Disque/ Araki, 2017)

Temeljne postavke electro/ dance-rocka stasalog uz new-wave ogranak new romanticsma matematičkom slikovitošću i logikom najkreativnije su predočili Simple Minds u fazi 1980-1982 svojim, tada avangardnim pristupom koji danas graniči s pojmom 'laptop' rock benda, te dakako Ultravox, Visage i Gary Numan, a svi su oni svoje neprijeporne utjecaje i nadahnuća izvlačili iz inovacija Roxy Music, Bowiea i krautrocka. Stilizacije su se razvijale i tijekom 90-ih kada su takav pristup s alternativnog, a i pomalo smušeno-zajebantskog aspekta profilirali Trans AM, a u 21. stoljeću Battles, Electric Electric, Mnemotechnic, Fuck Buttons, PVT, Caribou, !!!, Arcade Fire, The Foals, Gossip, te još mnogi, kroz manje-više izvedenice globalnog dance-rocka križajući ga s post-rockom, world-musicom, post-punkom, indie-rockom i obaveznom elektronikom, pa čak i house privjescima jer takav izraz u principu nikad nije mnogo bježao od disca, soula i funka onih temeljaca Bowiea i Roxy Music.
[  ]

Slučaj ovog francuskog benda iz Lillea iza kojeg ne stoji neki 'najgori filmski režiser svih vremena' Ed Wood ili njegov Junior, već kompletan instrumentalist Oliveir Desmulliez (gitara, klavijature, vokal) je utoliko jednostavniji jer se radi o solo artistu koji samo za potrebe snimaka i koncerata ugošćuje bubnjara, a to je ovaj puta renomirani Jason Van Gulick koji je znan po radovima sa Carlom Bosulich, Wolvennest i Sum Of R, te vokalisticu Asako Fujimoto koja gostuje u dvije teme (s njome je 2013. objavio simpatičan EP na nivou čvrstog post-punk/math-rocka s dvije vrlo dobre plesne pjesme). O njemu, odnosno bendu je davno pisala naša Ana još koncem 2010. ishvalivši sve njihove anomalije iščašenog debi albuma "Ruban de Möbius" i EP-ija "Feats" kad su još bili vrlo sirovi ekscentrici, a kako se sve čini, to su im i bili najbolji radovi. Kao kompletan kompozitor i instrumentalist ograničen je na programirani koncept koji uključuje nadosnimavanja i prečeste izlete u maniristički minimalizam korištenjem sampliranih sekvenci, onih koji se u trenutku izvođenja odsviraju i neprekidno repetiraju kao recimo u techno glazbi. Okey, kod njega to i ima nekih zanimljivijih strana s obzirom da mu sve to služi tek samo kao podloga razvijajući gitarističku strukturu staccato tonova na razini math-rock početnika, te se s kompozicijama igra u dinamičkom tretmanu dozvoljavajući im da se postepeno razvijaju. Ali, slabija strana ove strategije je u tome što mu gotovo niti jedna od ovih 8 pjesama ne počinje konkretno sa 'šusom', točnije rečeno 'bendovski' kao na ranijim materijalima. Sve se ovdje zatjerava mic po mic, a s obzirom na živog bubnjara, mogla se i drugačije postaviti sama infrastruktura.
[  ]

Uglavnom synth/electro basovi masnijih performansa su solidna, ali ne i osobito moderna opcija za vrlo snažne 'Bonzovske' tempove koji imaju nešto Led Zeppelinskovskog u sebi pružajući dostatan dojam pojma 'rock', posebno u temama "Norman Bates" i "Nuits noires", dok je gitaristički dio daleko senzibilniji i prilagođeniji indie-rocku koji se više oslanja na etiku hodanja po elektronici u srazu sa synthovima. Ne bi zgoreg bilo uočiti sličnost uvodnog instrumentala "Medellin" sa Simple Minds remek-djelom "Empires & Dance", ambijentalni uvodnik "k.o.w" s Kraftwerk posuđenicom "Franz Schubert/ Europe endless" nakon kojeg Asako počinje svoje nježno pjevanje na rubovima dream-popa, instrumental "9mn - grande plage" s evidentnim elementima plesnih Trans AM, a sam Desmulliezov vokal prigušenim odjekom pop-isticiranog Billy Corgana uronjenog u brit-pop.

On pod ovim imenom radi od 2008., ovo mu je četvrti album, no kako osim njega nema drugog kompozitora, a možda i ne voli da mu se gosti mješaju u proces kreativnosti, osjeća se nadebelo samo jedna ideja pretjerane pop-dramatizacije, čak i u vrlo simpatično rasplesanom komadu "Temporary moving in" s Asakom na vokalu što stilizacijom podsjeća na Visage, ali u nedorečenom, pa i nekorektno postavljenom formatu potencijalnog pop hita. Ovakva pjesma od nepune 3 minute odprve je u dance štimungu koračnice koja vodi na plesni podij, ima zamamnu darkersku liriku s kratkim refrenom, ali neshvatljivo je da uz sve argumente kojima se ovdje barata, čitava draž potencijalnog hita završava u 2.30. I osim toga, za takvu pjesmu odmah treba napraviti video-spot ili samo staviti link na youtube da ljudi čuju o kakvoj jednostavno izgrađenoj pop pjesmi se radi. Ako se to ne napravi pjesma će se utopiti u gomili materijala kad hipsterski klinci koji se prvi puta dočepaju krautrocka i new romanticsma uzevši albume (ili ploče) "Rio" Duran Duran ili veliki hit singl "I want more" njemačkih Can ( a i onu njihovu nevinu bedastoću "Turtles have a short legs" koja je kumovala mnogim zabavnim bendovima poput Abbe, Boney M, Smokie, Novih Fosila ili Rokera s Moravu) shvate da ovo nije idealno štivo za njih. Bend (ili promoter) je trebao preduhitriti hipstere jednostavnom logikom 'singl' hita, a to se niti u ovome slučaju nije desilo.

Puno tih 'zatjeravanja' i uvoda koji ponekad traju i po 2 minute jednostavno 'pojedu' osnovicu kostura navođenjem na 'eksploziju', a niti finiši nisu osobito kraći. Očito se težilo artističkoj pop verziji electro/dance-rocka u extended varijanti: od 33 minute gotovo polovica otpada na te uvode i finiše kao u post-rocku, a onaj glavni obrok je redovito zatrpan minimalističkim naslagama synthova i gitara koji su se slobodno mogli od prve sekunde stopiti s vrlo dobrim tehnikalijama odličnog bubnjara. No, Olivier Desmulliez to tako nije htio. Njemu je predigra vrlo bitna, a za radio eter i općeniti standard 'hit-singla' se takve kompozicije odbacuju. A opet, da je ovdje riječ o nekim sofisticiranim artističkim finesama i inovacijama, još bi se i mogla provariti sva ova pretencioznost koja aludira na glumatanje alternative ka mainstreamu. Ima sposobnosti, ali nespretno barata s kompromisima između mainstreama, alternative i artificijelnosti. Za velike, pa čak i komercijalne 'radiofriendly' poduhvate ima sav potreban alat i znanje, samo ga ne umije kanalizirati na adekvatan način.

Naslovi: 1.Medellin, 2.r-t, 3.k.o.w., 4.Outer space, 5.9mn - grande plage, 6.Temporary moving in, 7.Norman Bates, 8.Nuits noires

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/06/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Different Days

THE CHARLATANS: Different Days (2017)

| 27/06/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: 33 balade

DUNJA KNEBL: 33 balade (2017)

| 26/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Forever Comes To An End

BJØRN RIIS: Forever Comes To An End (2017)

| 23/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Ob bistrem potoku je mlin

MATEJ KRAJNC: Ob bistrem potoku je mlin (2017)

| 22/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Serpents

EIGHT SINS: Serpents (2016)

| 21/06/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*