Skopski bend Фонија (Fonija) jako je dobro poznat zagrebačkoj publici. Dolazili su nekoliko puta, Terapija je redovito pisala o njima, no nekako su ostali u sjeni Bernays Propagande, XaXaXa i ne osobito dobro prihvaćenih, ali vrlo uglednih PMG Kolektiv. Prije svega treba obratiti pažnju na dosljednost benda: pjevaju na makedonskom, omote albuma i nazive pjesama pišu čirilicom i ne pretendiraju ništa osim materinjeg jezika. S pravom. Palac gore! U tom kontekstu redovito mi je glupo kad takve izvođače vidim latiničnim alfabetom isto kao što svaki narod pokušava jezično, lingvistički i simbolično preobličiti neke vitalne ljudske stvari kao što je baš upravo samo ime i pismo na svoj jezik. Wien dobar dio ex-Yu zove Beč, Slovenci ga zovu Dunaj, Albanci Viena. Suisse po srpski je Švajcarska, po hrvatski Švicarska, Romania je Rumunija i Rumunjska, a Suomi se internacionalno zove Finnland. Na originalnom aramejskom Ješah Mešaji je bio Isus Krist. Hrvatsku u svijetu svi znaju kao Croatia. Ne znam zašto ljudi imaju taj stupidni običaj Muju i Hasu na kineskom zvati, karikiram, Čin i Čon kad su oni Mujo i Haso koji se neće odazvati na Čin i Čon baš da ih stavite u Hong Kong pored ražnja s janjcom. Ajd zamislite slučaj jedne moje kolegice, rođene u Beogradu čije ime i prezime imaju ista slova koja odgovaraju latinici i čirilici. Pričala mi je da su joj svi dokumenti u vrijeme nekadašnje SFRJ bili pisani čirilicom premda živi u Zagrebu, te su kao što je i običaj, bili istaknuti velikim slovima. Kad je išla primjerice kod doktora, čekala negdje u redu, prelazila granicu ili u bilo kojoj situaciji gdje se iščitavalo njeno ime s dokumenata, uvijek je bilo problema jer su ljudi od službe krivo pročitali njeno ime potpuno smetnuvši s uma da je pisano čirilicom. Zvali su je Bugak Beča misleći da je to neki Albanac, a ustvari piše se Bygaк Becha. Kaže da joj je svaki put došlo da išamara te kmetove jakobinske zaostale što ne znaju pročitati što piše. Ha-ha-ha! Xa-xa-xa! Kad sam bio klinac, tamo davnih 70-ih, moje čitavo selo je išlo u kino samo zbog jedne stvari. Tada su bili popularni filmovi Bruce Lee-a i akcijskih borilačkih vještina koje su obožavali lokalni Cigani. Posjedali su, njih redovito najmanje 50-tak u prve redove, a kako nitko od njih nije znao čitati, slušali su jednog koji je ipak nešto znao, pa im je transkriptirao titlove. Jedan film se zvao "Čovek dynamo", a on je pročitao 'čovek da-na-ma'. Ostali su skočili u transu: 'kume, što to čovek da nama?'. I čitavo kino prasne u smijeh. Xa-xa-xa! Naravno, nakon odgledanog filma između njih je uslijedila bitka na ulici od impresija doživljenog filma. Tko je jači. I tko je Bruce Lee.



Žalosno je to da danas velika većina mlade zapadne ex-Yu populacije ne poznaje čirilicu, tako jednostavno pismo istočnih Slavena s tek nekoliko devijacija u slovima. Oni bi moju Vesnu sasvim sigurno fonetski zvali Beča ili Becha, zavisi s kakvim inozemnim jezikom barataju, a ovaj skopski trio ne bi mogli izgovoriti jer ne poznaju slova 'Ф' i 'И'. Hipotetski, može se desiti da se Ф pročita kao Đ ili IO, pa naziv benda može zvučati svakojako - đohja, đonja, iohja, i-oh-ja... A nedavno me još jedan analfabet, ali za latinicu priupitao što mi to piše na bedžu. Kaže 'bokčija' (sirotinja), a? Imao sam na reveru bedž Borghesia. Xa-xa-xa!

Nego, drago mi je da postoje ovakvi bendovi koji drže do autohtonosti svoje nacionalnosti i ne prepuštaju se oportunizmu komercijalnog kiča. Shakespearea treba čitati na engleskom, Sokrata na starogrčkom, D.A.F. i Einsturzende Neubauten slušati na njemačkom i tu nema filozofije s prevodima. Samo treba poznavati jezik. Фонија u ovome slučaju nemaju nikakav respekt prema lošim percepcijama makedonskog jezika, praše svoje, onako kako i treba ne ostavljajući prostora slabo obrazovanim indie-rockerima koji jedino priznaju engleski jezik kao vitalan faktor u prepoznavanju gradiva na temu otuđenja. Ma daj, Bruce Lee, Bore Lee, Jackie Chan i Ming Chang Eddie Murphyja. Ne daj Bože Slomljena Stakla "Još jedna votka", xa-xa-xa!

Kreativne slobode uvijek mora biti. Bez nje nema progresa. Oni koji znaju bend s ranijih izdanja sasvim sigurno će se začuditi ovome naglom preobratu s punka na fini melankoličan post-punk koji svojim preobraženjem evocira na razdoblje 1979-1983, elem bendove poput Joy Division, Public Image Ltd., Ultravox, šminkerski hibridan A Flock Of Seagulls (prvi album im je bio prava bomba) što odzvanja iz naslovne "Човек oд стакло", da bi u drugoj "Oвoj дeн (1060 mикc)" još spustili tenzije na pop razinu rasplesanih Japan i Duran Duran, ali s vrlo dobrim manirima obogaćenim klavijaturama. Istina, tu nema vještine prozračnosti Nick Rhodesa ili Richie Barbieria (kasnije član Porcupine Tree), ali ima mnogo energije i volje za samodokazivanjem. A da je bend totalno otišao u potragu za 'čovek da-nama' potvrđuje malčice kompleksnija laganica "Paдиo Moтopикa (XAXAXA)" s angažiranim protestom na zbivanja u njihovoj domovini.

Potpuni stilski preokret kojeg su sami osjetili da je nužan u remontu zvuka osjetno je singularan poput pretvorbe nekadašnje zagrebačke Patrole u kratkotrajni bend Tora, ako ih se itko više uopće sjeća. Uostalom, ovo su jako mladi momci što su nanizali već 7 izdanja, traže svoju adekvatnu udicu za široki auditorij, a da nisu toliko ozbiljni u svome stavu, te da pokažu neophodne punkerske provokacije, uz ovakvu vrlo finu post-punk pozadinu, mogli bi polučiti znamenite rezultate kao privjesak zadnjem albumu Bernays Propagande i ljubiteljima The National, Arcade Fire, The Foals, a dakako i starim macanima koji su ovakav camp izmislili - Roxy Music.

Naslovi: 1.Човек oд стакло, 2.Oвoj дeн (1060 mикc), 3.Paдиo Moтopикa (XAXAXA)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/04/2017