Pobjednici HGF-a 2015. su nakon dvije godine predanog rada konačno objavili prvi zvanični nosač zvuka koji potvrđuje visoko postavljene autorske kriterije, no kako su bili tanki s financijama, odlučili su od gomile pjesama izabrati 5 najreprezentativnijih s kojima pečate svoj prvi dio karijere.

Značajke ovog EP-ija od 18 minuta jest da su Mr. Albino išli na zanimljivu opciju dočaravanja vlastitog senzibiliteta širokom auditoriju izbjegavši onu stereotipnu zamku 'prvog' izdanja kada demo izvođač švrlja i vrluda svaštarenjem tražeći se stilski, žanrovski, te dakako zvučno što često, a mogu reći i paradoksnim repeticijama prošlosti rezultira čudnovatim, pomalo zbunjenim i kiselim pogledima. Kako se bend doslovce već do samog HGF-a razvio u ljepotana hrvatske rock scene koji nimalo ne nalikuje na 'tamo neki demo bend' već na profesionalnu ekipu izrazito mladih momaka (sjetite se, svojevremeno pobjednici istog festivala New Level su bili otprilike njihovih godina), tako je čuđenje tim veće jer po ničemu se ne može zaključiti kako je ovo rad dvadesetogodišnjih (a i mlađih) zagrebačkih post-adolescenata. Čvrsto uronjeni u alternativni rock s temeljcem u bluesu gitariste Stribora Gligorića, njihove pjesme šamaraju konvencije mainstreama sasvim drugačijim pristupom: naglašene distorzije s prljavim zvukom i vrlo rijetkim riffovima (sve je manje-više dovitljiva melodična improvizacija), te moćna ritam sekcija Velimira Topića (bas) i Ivana Marinovića (bubnjevi) možda i ne bi bila toliko upečatljiva da nemaju fenomena za mikrofonom - Dave Alana koji kroz sve pjesme opako reži poput najljućeg Nick Cavea dosežući one frekvencije nekoć jakog grla, ali nikad dostatno artistički dosljednog Joe Cockera. Na svu sreću, Dave & bend znaju svoj smjer i dakako stil kome su prišli ne dopuštajući nikakvo manipuliranje vlastitim resursima. Iz njihove glazbe se osjećaju natruhe prošlosti, odnosno, doimaju se kao bend kojeg ste možda već negdje čuli, ali ne možete se baš sa sigurnošću sjetiti kad i gdje, ali to je već stvar nekih njihovih dubokih korijena. Kratko pojašnjenje: Stribor obožava Radiohead i Johnny Greenwooda, a Dave Johnny Casha, no to se po ničemu ne nazire u njihovom izrazu. Štoviše, ovdje ima sasvim drugačijih elemenata koje su igrom slučaja stopili u svoj zvuk i stil. Krenimo redom...

Uvodna "Hands" će po riffu podsjetiti na kombinaciju "In-a-gadda-da-vidda" Iron Butterfly i nekih zahvata Tommy Iomija (Black Sabbath), no nimalo nije metal ili hard-rock, već nešto blisko žestokim pjesmama Barry Adamsona (ex-Magazine, ex-The Bad Seeds), no taj opako naglašeni prljavo-režavi Daveov glas u kome ima i šaputanja dinamički podiže percepciju kroz vrlo melodičan aranžman s nadosnimljenom gitarom u ono što se zove hit na prvo slušanje. "Lucid" izvire iz paralelnih staccata i pozadinskih vrlo lepršavih disonanti s čak tri gitare (treća je improvizacija) što jasno govori koliko je Stribor uložio kreativnog truda u nju dovlačeći i jazzy konotacije, a kad Ivan započne umjeren tempo, pojavljuje se background harmonija syntha što je uistinu zanimljiva inovacija u njihovom zvuku s obzirom da su do sada bili klasični rock bend bez ikakve pripomoći nečega što izlazi izvan okvira 'palica i žica'. Daju do znanja da će se to pomalo mijenjati, ali istovremeno da će sve ostati u domeni čvrste rock energije. Grade pjesmu po pjesmu dinamičkim strategijama 'pop' obrazaca i nimalo se ne stide toga, znaju što je radiofonično i potentno poput hitoidne "Mother's day" koja bi dušu dala za raznorazne adaptacije od metala, noisea, EBM-a, post-punka, industriala, psycho/ space-rocka, indie-rocka (kome definitivno ne pripadaju), pa čak i hip-hopa. A ne treba niti smetnuti s uma da je osnovica u gospelu čime Mr. Albino potvrđuju transžanrovski status kojeg nije nimalo lako definirati. Najmekša "Lovely love" je balada u kombinaciji tanga i valcera kakve su vrlo rijetko isporučivali Cave ili Tom Waits s kojima je bliskost očita kad zaori taj hrapavi Daveov vokal, a mogla bi se ponuditi i pokojnom Cohenu, ma i mnogima, čak i našim estradnim zabavnjacima (od Dragojevića do Grdovića, čak i Miše u boljim danima), a još jedna zanimljivost jest da ima sjajan prateći mezzosopran Leje Šarić, inače kćerke, ma nećete povjerovati, Sanje Doležal. Meni inače jedina do sada jako dobro znana "Seven days amongst your hair" svakoga će po početnim Velimirovim bas dionicama podsjetiti na hit Haustora "Samo na čas", međutim, Dave nije Rundek, daleko je opakiji s natruhama bizarne romantike ispredajući kroz čitav materijal emotivne frustracije poput Cavea u vrijeme The Birthday Party.

Ima ovdje oho-ho materijala za razmatranje i podrobne analize: kao prvo, potencijalan auditorij će se vjerojatno razočarati što su tekstovi na engleskom, a kad će neka pjesma, osobito ova posljednja zaigrati u još neobjavljenom filmu, te se emitirati na radiju, malo tko će u kino dvoranama senzorirati da je riječ o hrvatskom bendu. Drugo, produkcijski je ovo korektan rad sa živim bubnjevima (a ne ritam mašinom) koji dodaju potrebitu energiju vrlo jednostavnim, ali itekako zanimljivim pjesmama u gabaritima pravog alternativnog rocka koji konačno nije nekakva hipsterska furka na potištene drvosječe iz Kanade i anglosaksonsko-skandinavske bradate osvajače ovog vremena. A treće, lirika je izvan nekih okvira LGTB-a, čisto heteroseksualna, puna raskrzanih emocija, depresija, čak i morbidnosti, no izvan konteksta socio-političke metaforike čime si dodatno mogu priskrbiti poseban šarm mračnih rockera kojima je sex'n'drugs'n'r'n'r bitniji od angažiranog stava.

Za početak diskografske karijere ovog visoko kreativnog četverca, bolje se i nije moglo dobiti.

naslovi: 1.Hands, 2.Lucid, 3.Mother's day, 4.Lovely love, 5.Seven days amongst your hair

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 02/03/2017