8. listopada 2015. u Hard Placeu na Velikoj rock eksploziji no.8 ostao sam zadivljen i ošamućen nastupom benda Mr. Albino. To je bila večer za pamćenje u nakrcanom omiljenom rock klubu pored kojeg svakodnevno prolazim dvaput kad biciklom idem na posao i vraćam se s njega. Fantastičan scenski nastup frontmena Dave Alana koji imageom podsjeća na kombinaciju Sida Vicousa i Adam Anta s Morrisseyevskim stavom u skockanom imageu (sako, izabrane šuze, fina šulja, sve tip-top, pravi macho), te muzika Stribora Gligorića (gitara), Velimira Topića (bas) i Ivana Marinovića (bubnjevi), ošinula me kao strijela direktno u srce. Činilo mi se kao da prisustvujem koncertu nekog najnovijeg benda iz Manchestera što tek treba postati svjetska senzacija, ona koju su nekoć davno vrlo dovitljivo isfuravali pokojni John Peel na BBC Radio 1 i mnogo manje NME zaustavivši se na The Stone Roses prije zvaničnog dekreta protiv američkih 'prljavih' grungera i banalno plitke opozicijske brit-pop struje gnjecavih i potištenih pjevača što u vrijeme najvećeg krvoprolića nakon 2. Svjetskog rata, ranih 90-ih nisu imali nimalo empatije za neke barbare s Balkana što se međusobno kolju. Naravno, tada niti Hrvati nisu mnogo pridavali pažnje što je košarkaška reprezentacija mlade države osvojila srebrnu medalju 1992. na olimpijskim igrama u Barceloni, a bila nam je to u tom periodu zadnja prava velika generacija sportaša kao ekipe koju je uistinu samo zanimala najpoštenija profesija kojom se bave - sport, zdravo tijelo i duh neopterećen najgorim mogućim stanjem u domovini. Naravno, kasnije su došli rukometaši i vaterpolisti, te skijaška velesila porodice Kostelić... Nisam ovo naveo bezveze, samo tek toliko reda radi, ono kak' mnogi smatraju kurtoauznim spisateljskim navodom, a možda i ne bi, da nisam na svoje oči i uši 20. prosinca 2015. godine u moj skromni stančić pozvao momke iz benda Mr. Albino na interview jer su mi ostavili strahovito snažan glazbeni i vizualni dojam. Prvo smo se malo dopisivali e-mailom, pa SMS-om, dogovarali kad nam paše da se nađemo, da se ne tjeramo u neke klubove i bircuze na sastanak gdje ti DJ ili konobar nafrlje zvuk do daske od kojeg ne možeš niti razmišljati, a kamoli čuti što ti sugovornik priča i naposljetku smo razabrali da nam jedna nedjelja popodne u mom stanu odgovara, ono taman prije Božića i svih tih blagdanskih raspoloženja. Stribor i Dave su došli u točno dogovoreno vrijeme kao pravi profesionalci, uključio sam digitalac, pomalo su si potočili poneku čašu pive i razgovor između njih i mene, njima do tad apsolutno nepoznate osobe je krenuo, te se rasplamsao u neslućenim razmjerima. Vrlo brzo su skužili da samnom moraju biti iskreni, a ne samo informativni. Video nek' još neko vrijeme ostane u mojoj privatnoj kolekciji, jako je zanimljiv za rezoniranje ova dva mlada dečka koji imaju ogroman kapital sa svojim bendom za ogromne medijske stvari s obzirom da tek sad namjeravaju ući u studio i snimiti svoj debi album.

Stribor je inače vrlo rječit momak, pun ideja, elokventan je i kompetentan, čini mi se kao osovina benda, akomulator i glavna mašina, dok je Dave tako skulirani i nadasve neodoljivo simpatičan mladić s malo riječi, ali svaka mu stoji na mjestu. Strahovito je fotogeničan, totalno je u svome filmu najidealnije furke u životu, a ima tek 18 godina. A ljudi moji, da čujete tek kako pjeva i kakav scenski nastup ima... To ova Hrvatska još imala nije. Po mom skromnom mišljenju, on je najbolji novi vokalist i umjetnik na našim hrvatskim područjima, suho zlato u koje treba ulagati, a i u bend koji frca s idejama.

Ovdje vam donosim skraćeniju transkripciju našeg razgovora koji je trajao otprilike 3-4 sata...

Ajde, za početak nam recite kako ste počeli...

DAVE ALAN: Pa zapravo sve je počelo igrom slučaja. Moj kolega iz srednje škole je planirao složiti bend, on je bio kao bubnjar, pa je okupio Stribora i mene, te da ćemo naći basistu, a i našli smo ga, a kad smo napravili prvu probu shvatili smo da on uopće ne zna svirati i da s bubnjevima nema veze... STRIBOR: Ima veze s bubnjevima ko' Kićo Slabinac s Aerosmith... I onda sam ja našao jednog svojeg obiteljskog prijatelja koji svira bubnjeve, a Dave je već imao neku svoju ideju benda i tako smo krenuli.

I odmah je u startu bilo ime Mr. Albino? Jel' bilo inspirirano nečime?

DAVE: Da, to je bilo radno ime i mijenjati će se, ali više ćeš toga saznati kroz razgovor...

Tekstovi. Malo sam prošvrljao po njima... Vidi se da u njima imaš mnogo mračnih individualnih stvari, često to povezuješ s nekom religijom i mistikom...

DAVE: To jesu teme koje me trenutno zanimaju i pišem puno i dugo s obzirom na to da imam 18 godina, a 6-7 godina sam u tome. To se sve razvija i zapravo ja se previše mijenjam i sazrijevam da bi dao neko jasno ime i neke jasne teme.

Pišeš možda i neku prozu?

DAVE: Okušao se jesam i igram se s time.

Znači, za sad si se fokusirao na bend?

DAVE: Da.

STRIBOR: To je ne samo u tekstovima nego i u glazbi. Mi smo još klinci izašli iz srednje škole i znamo da po samoj prirodi stvari ne možemo biti definirani, pa je tako svaka naša pjesma različita upravo zbog toga što mi u tom trenutku radimo u životu. Ja recimo danas vozim bicikl do Varaždina, sutra sam na faxu. Spajamo nespojivo, pa se to onda i u glazbi odražava.

DAVE: Zapravo sve je jako nabijeno emocijama. I glazba i tekstovi i sve na tom nekom nivou. I mi uživamo u tome.

Imaš li ti neke svoje individualne stvari koje pretačeš u stihove? Ili se to nalazi negdje podsvjesno?

DAVE: Pa sasvim sigurno, da. A zapravo je i dio podsvjesti tu, ali iščitavam dosta toga i pretačem u stihove...

STRIBOR: Evo, netko tko ga zna, a ja kad čitam te tekstove, mogu reći da on mnogo toga i nesvjesno stavlja svojeg u tekstove, to je proces kojeg umjetnik mora proći, da bi se izrazio do kraja, mora dati dio sebe. Možda to on ne radi svjesno, ali se osjeti...

DAVE: Taman sam tu negdje na pola puta, znam šta se događa, ali nisam potpuno u kontroli...

Ne znam sad, baš nisam pratio jel vam stvar "Seven days" neki singl ili šta, ali stiče se dojam da je bezecirana za pop oblik i ima najbanalniji tekst...

STRIBOR: To je jedna od istaknutijih stvari koja će najaviti naš album, a premladi smo da idemo ciljano raditi pjesmu za tržište. Ne želimo praviti kompromise od početka. Ta pjesma je i u tekstu i u glazbi banalna, počinje i završava s bas dionicom, ima samo dva dijela, tu i tamo se ubacuje gitara...

DAVE: Ali samo da ukrašava...

STRIBOR: Jako je bazična i sirova ko' i sam tekst.

Koliko sam čuo na koncertu, imate i kompleksnih pjesama s puno dionica i različitih referenci...

STRIBOR: Mislim da tu do izražaja dolazi to što ko sluša. Mi nismo školovani, evo, naš basist je naučio svirati na Peppersima, on je skinuo sve moguće dionice Peppersa i tak je naučio svirati bas i nesvjesno ih uključuje u našu glazbu, a i to je zbog čega dolazi do kompleksnosti. A sad da ciljano idemo na kompleksnost, mislim da i ne...

DAVE: Pjesme se događaju...

STRIBOR: Naše pjesme su nastale većinom na probi iz nekog riffa, spontano, iz jamova. Pobjedili ste na HGF-u 2015...

STRIBOR: Zahvalni smo na tome, ali gledaj, mi nismo bend koji preferira takmičenja jer su uz nas bili bendovi koji imaju sasvim drugačije stavove. Uz nas koje je vrlo teško definirati bio je jedan math-core, pa hardcore, hard-rock i electro/synth-pop bend, a to što 150 bendova ne zna što i zašto svira...

DAVE: To se svelo na natjecanje karizme i nastupa, te koliko netko fura furku...

STRIBOR: Svirali smo zahvaljući toj pobjedi na mnogo ljetnih festivala...

A jel' ste dobili i neko besplatno snimanje?

STRIBOR: Ne, sve što radimo oko albuma ide iz našeg budžeta. Basist i bubnjar su friško zaposleni, mladi smo, krpamo kraj s krajem.

U kojoj je fazi album?

DAVE: Još se u studiju nismo niti pojavili, ali je sve kao dogovoreno tamo negdje sredinom prvog mjeseca 2016.

STRIBOR: Kraj prvog i početak drugog bi trebala biti promocija.

I već se tako brzo nadate da bi album bio gotov?

DAVE: Mi smo jako sposobni kad se ulovimo nečega, ali se jako teško ulovimo.

STRIBOR: Kad se skupimo, napravimo sve to kak' se spada. Adam Semijalac (Bebe Na Vole) bi nam bio umjetnički producent, Dave je kod njega i učio svirati gitaru, a i kod njega u Booksi nam je bila i prva svirka, on nas gura cijelo vrijeme i daje nam energiju koja nam jako dobro dođe. Ranije smo imali iskustva sa super studijom u Slavonskom Brodu kod jednog mladog dečka Tomislava Pupića, to je bilo dosta dobro za neke demo snimke što ih imamo na internetu, a moglo se tu i puno više napraviti, samo smo bili neiskusni i nezreli. To je bilo prije 2-3 godine. Tad smo tek počeli, pa nam je trebao neki materijal tek za toliko da imamo nešto.

A možete li garantirati da će te tu energiju koju imate na pozornici uspjeti prenesti u studio?

STRIBOR: Mi jedino možemo garantirati da ga nećemo izbaciti dok to ne postignemo jer nama je jako bitna ta energija.

DAVE: Jako sirova.

STRIBOR: Danas glazba ima drugačiju ulogu nego što je prije imala i cilj je da netko kad to sluša, bilo na koncertu ili u autu jedino što osjeća je onaj neartikulirani naboj energije.

DAVE: Mi smo još mladi i tu su razne neke frustracije okolnim svijetom. To jedino tako i može izaći upravo kao sirova neartikulirana energija. Dave, tvoj vokal... Kad bi se samo on slušao, komotno bi se pomislilo da si pjevač u nekom heavy metal bendu, no u spoju s ovom muzikom djeluje sasvim drugačije, dakako komplementarno... Jesi imao svoje neke idole za mikrofonom?

DAVE: Ja sam zapravo učio pjevati upravo uz Cavea, Casha i tako...

Ali pjevaš mnogo mračnije od njih...

DAVE: To je zapravo pokušaj bjega od toga jer upravo kako sam učio pjevati, tako je izražaj tih umjetnika nekako ostao na jeziku mada nisam native spiker engleskog i ako sam mogao naučiti, mogao sam upravo tako. Ja inače imam dosta tih glas i onda je u kombinaciji sa zapravo slabijim vokalnim ozvučenjem većine klubova i bilo kakvih prostora gdje smo do sada svirali, naprosto se razvilo to da ja režim i derem se...

STRIBOR: Evo, mi kad se nešto dogovorimo na tonskim probama kako bi mogli zvučati i djelovati na koncertima naprosto zaboravimo te dogovore i desi se nešto što nitko nije planirao. Dosta nam je naglasak na live svirke, željeli bi imati 365 svirki godišnje ako je moguće jer nam je bitna ta spontanost koja se dogodi.

Imaš neke posebne pripreme za svirke poput čišćenja grla?

DAVE: Dva dupla đina prije nastupa i crveni Marlboro. To je tajna...

STRIBOR: Da pređemo malo na neke druge teme, evo mi bi htjeli što se tiče spotova i taj vizualni dio benda koji se danas općenito kao i glazba daleko više gleda nego što se sluša, pa 90% je podložan vizualizaciji... Mi imamo svoju priču koju želimo razraditi, no dosta nam je teško s ovim prilikama koje ovdje imamo jer bi htjeli puno više od onoga što možemo ostvariti. Tu se dosta suzdržavamo i ni sami ne znamo šta će od tog biti. Ustvari, mi bi htjeli da ti spotovi budu filmovi...

DAVE: ...ekstenzija umjetnosti. Ne samo kao pozadina koja je samo nužna da se pjesma vrti. Do sada još nismo našli nikoga tko to može...

STRIBOR: ...da s nama artikulira u ono što mi hoćemo... Čekaj, ak' sam dobro skužil, vi bi htjeli jednu fabulu u video-spotu...

STRIBOR: Da, to bi doslovno mogao biti jedan projekt za sebe, pokriće Mr. Albina jer mi sami radimo dosta različite stvari: bavimo se glazbom, ja isto nešto pišem, svatko od nas snima neke videje, filmove, fotografiramo... Nije nam glazba primarna, dobro, jeste, ali nije nam jedini način izražavanja, a u video spotovima to može jako dobro doći do izražaja.

DAVE: A nije niti naša glazba samo glazba...

Koliko sam shvatio iz dosadašnjeg razgovora, vi težite ka nekom konceptu? Takav bi onda trebao biti i album?

STRIBOR: Da. Točno. Moja nekakva filozofija, a to se odrazilo i na bend jest da je forma daleko iznad sadržaja. Sadržaj je, neću reći tu nebitan, ali je dosta marginalan kad se komparira s formom. Forma je ono što pravi bit i srž stvari, a sadržaj je tu da popuni neke finese i detalje. Sadržaj je preindividualan da bi ga nekome nametali, a forma na koju možemo utjecati, ćemo utjecati... Taj koncept bi trebao biti dosta povezan s nama na stejđu. Projekcije bi bile integrirane u koncert, mi bi dosta eksperimentirali, ali za to treba i dosta sredstava...

Jel' onda u tom aspektu i ideja o tekstovima na engleskom jeziku? Proboj na svjetsko tržište?

DAVE: Sasvim sigurno. Od samog starta je ideja da ovdje (u Hrvatskoj, op. Horvija) ne tražimo ništa više osim nekog iskustva. Doduše do sada smo svirali regionalno po Balkanu, a i nešto na svoju ruku organiziramo neke svirke...

STRIBOR: A sad idemo preko HGF-a u Veliku Britaniju i Švedsku, imati ćemo neku mini-turneju, te radimo neke pregovore s booking kućama koje rade na razini Europe, tako da pucamo na van, ali engleski nije tu najnužniji. On je došao po Davidovoj prirodi jer piše samo na engleskom...

DAVE: Pišem i na hrvatskom, ali ne za bend...

STRIBOR: Čak smo probali i jednu pjesmu na hrvatskom, ali nismo se našli u tome. Ne znam zašto ljudi imaju averzije prema domaćim bendovima koji su na engleskom, a isto tako će radije slušati strane bendove koji su na engleskom. Često su nas pitali kad bi negdje došli 'a jel bi probali nešto i na hrvatskom?', ne znam, to nam još nije jasno što se dešava u Hrvatima...

Ja mislim da vi imate internacionalnu muziku koja nije hrvatska muzika i da imate pravilan pristup...

STRIBOR: Mi se ne bavimo toliko s nekim ograničenim političkim diskurzom, naše teme su koje David piše dosta individualne, nisu ograničene na nekoj nacionalnoj razini, već pogađaju pojedinca. Pojedinac je svugdje isti, društva se razlikuju. Mi smo prije svega zbog tog internacionalni, a ne zbog engleskog... Nego, mene zanima kaj se tebi sviđa kod nas?

Vaš pristup koji je originalan, te kaj očekivati od benda koji je pobjednik HGF-a s obzirom da su u zadnjih 5 godina isplivavali samo komercijalni bendovi... Kad sam vas prvi put gledao u Hard Placeu, a nisam ništa znao o vama, čak sam po imenu pomislio da možda niste neki hip-hop bend ili neka elektronika, DJ, LCD Soundsystem bend, šta ja znam, no kad ste izašli, ostao sam iznenađen glazbom i scenskim nastupom, tim spojem svega i svačega...

STRIBOR: David i ja radimo neke solo stvari koje ne ulaze u okvire benda ali sigurno nose neke ideje koje ćemo provesti kroz bend, a to je unos elektronskih elemenata. Ne znam zašto danas puno ljudi bježi od digitalije i elektronike. Iskreno, ja u elektronici ne vidim ništa loše, ona je odlična ekspanzija za analogiju i čuda se s njome danas mogu postići ako se koristi na pravi način.

DAVE: Nije to samo mijenjanje forme. Ona može imati svu dubinu svakog velikog benda i umjetnosti.

STRIBOR: Mi se ne mislimo zaustaviti, miješamo svašta u našoj glazbi i pristupu, elektronika je 21. stoljeće koje mi volimo, naravno ona je samo ekspanzija na ono što mi radimo, a ne ono na što bi se oslonili. Men ti je recimo Radiohead nešto što mi je na dnevnoj bazi, preslušao sam i naslušao sam se svačega, evo ja sam i za stoner, bio sam nedavno na She Loves Pablu u Vintageu, ali to što Radiohead rade s elektronikom je neki ekvivalent čime mi težimo...

Još nešto paralelno radite kao što ste rekli?

STRIBOR: E, da, radimo i strip. Našli smo neke ljude koji to pokušavaju realizirati, tu nije samo bitna priča...

DAVE: Oni se bave našom idejom.

STRIBOR: Taj strip će biti prvi broj, pa recimo, izlaziti će nastavci tog stipa. Taj prvi strip bi bio samo najava onoga što će se razvijati dalje. Mi dosta volimo stripove općenito i to je jedan novi medij u ovome kontekstu. Znači radimo glazbu koja je svoja priča, pa video koji je opet neka svoja priča i strip koji je nešto sasvim drugo, a tu možda dođu i neki prozni tekstovi, pa to onda sve stavimo pod jedan zajednički nazivnik Mr. Albino, a sve to čini taj cijeli koncept s kojim se bavimo. U tom stripu bi po prvi put personalizirali tog lika Mr. Albina koji je odvojen od nas. Mi ćemo biti samo likovi u stripu, a Mr. Albino je potpuno nedefiniran: nema lice, nema nikakve konture, samo obrise... I dosta tu ima psihodeličnih elemenata, manipuliranja sa stvarnosti, a taj strip bi opet bio ekspanzija na audio i video, tak da nastupamo na više područja odjednom.

Jebote, jako zanimljivo...

STRIBOR: Mi možda i nismo bend kao bend...

DAVE: ...projekt

STRIBOR: Mi smo četiri prijatelja koji rade glazbu, video, strip... koji se nađu i onda kreativno rade nešto što ih zanima.

A jeste se i sami okušali da crtate strip? Imate nekih likovnih afiniteta? (klimaju glavom 'da i ne'). Evo, pokazati ću vam kaj delaju ljudi iz Vršca, oni nisu strip-crtači, vrlo rustikalno... (pružam im jedno od izdanja "Provala varvara", izdavač Bratstvo duša iliti Zdena Franjić)

STRIBOR: To što se nismo okušali ne znači i da nećemo. Imamo veliku želju i glad za stvaranje, mladi smo i puno nas koči to što smo još uvijek ovisni o puno tih stvari. Još smo premladi da bi sve to mogli pojesti odjednom, kak' bi se reklo, oči su nam puno veće od usta da bi sve to mogli realizirati...

DAVE: Sigurno će ići u sklopu s merchandiseom mada ne znamo kako ćemo album plasirati, da li ćemo ga staviti na internet, ploču, kazetu, dati ga izdavačkoj kući ili ga dijeliti i prodavati na svirci, ne znamo još ništa.

STRIBOR: Cilj nam je da kad dođemo u Švedsku i Veliku Britaniju imati nešto što će nas reprezentirati u najboljem svjetlu.

DAVE: Mene, a i dečke upravo zanima reakcija tog vanjskog tržišta...

STRIBOR: Znaš, kad dođeš u London gdje svaka ulica ima barem 10 bendova, onda se i trebaš pokazati s nečime...

A kak' inače baratate s engleskim?

DAVE: Mi svi skupa pričamo engleski i to mislim na visokoj razini...

STRIBOR: David je rođen vani...

Da? Gdi si rođen?

DAVE: U Bursi, u Turskoj. Igrom slučaja...

Da????? Kako to?

DAVE: Otac mi je bivši košarkaš, pa kako je igrao, tako je mama išla s njim i ja sam se rodio u Turskoj.

Čekaj, kako ti je prezime?

DAVE: Alanović.

Od Vladana Alanovića si sin? Ma nemoj me jebati... Pa kak' se ne bih sjećao tvojeg tate? Igrao je za Cibonu i reprezentaciju... A znači Dave Alan ti je skraćenica od David Alanović...

DAVE: Mislim da se turski klub za koji je tata tada igrao kad sam rođen zvao Tofaş, ali nisam siguran, nemoj me držati za riječ, a poslije je bio u Moskvi, Španjolskoj i svugdje, tako da sam ja dosta bilingualan da s engleskim podjednako baratam kao i s hrvatskim, a starci su mi i nešto sitno pričali turski. Ja ti inače nisam završio niti srednju školu, odustao sam nakon trećeg razreda goneći ove snove o kojima upravo pričamo...

I još smo mi štošta toga pričali, ne nismo se napili i šalabajzali o koječemu, a u nekim momentima i jesmo, šta vas briga. Ona osnovna vodilja benda je izražena kroz ovaj interview čime Stribor i Dave pokazuju odlike najjačih i nevjerojatno snažnih mladih rockera da se izraze kroz specifičnu alternativnu umjetnost na više razina. Za sad je to glazba i fantastičan scenski nastup, a što će biti dalje, ja im samo držim fige i punu podršku ogromnih simpatija jer ovako mlade post-adolescente nisam na ovim prostorima vidio još od vremena kad sam i sâm bio u njihovim godinama, a to je bilo jako davno prije njihovog rođenja. Ja sam odrastao na punk, new-wave i post-punk eri, uvijek obožavao i metal i hardcore i koješta eksperimetalnog, elektronskog i avangardnog, a ovi dečki su to kroz rock filter svojih načela spojili u jedno, možda nesvjesno i Pink Floyd pete generacije, novi The Birthday Party, strip (e, ne znam kako će izgledati), video, ma ideja imaju više nego itko u tim njihovim godinama. I znam da neće krenuti krivom stazom komercijalnijeg 'manjeg otpora' i kičerajem kvazi alternative jer oni što rade u ovom momentu je čisti art-rock inficiran s mnogo toga što su slušali i što znaju. Razvijaju se na najboljoj mogućoj razini i najveća su nada hrvatskog modernog rocka u zadnjih 30 godina. Uvjeren sam u to. Pogledajte ih prvom prilikom. Ostati će te iznenađeni!

horvi // 06/01/2016