Prvi pravi album "Ponekad i sunce ugreje pseću guzicu" ovih beogradskih rapcoreaša potpisanih kao Mece Dobrići, a danas samo M.E.C.E. (za slabije upućene, po hrvatski 'medo') došao mi je u jednom vrlo teškom turbulentnom vremenu kada sam se razvodio i selio, ali mi je 'sjeo' kao nenadmašna zajebancija koja mi je baš u tom trenutku i trebala. Navukao sam smijeh na lice i u momentu zaboravio na sve privatne probleme. Bio je nešto nevjerojatno, baš ono što mi je trebalo. A novi, drugi album je još bolji, totalna komedija koju prikazuju uz pomoć Sabljara, frontmena Dža ili Bu koji im je ponovno pomogao da im kreativni kredibilitet ostane zabilježen u valjda, hm, ponajboljoj mogućoj varijanti žestokog alternativnog rocka, punka i hardcorea zauzevši mjesto za mikrofonom umjesto Prljavog koji je napustio postavu. Jest da su ovdje ritmovi programirani, ali to je ponajmanje bitno, kao i činjenica da im je glazba vrlo linearna i predvidljiva: žestoki gitarski riffovi, malo solaža, manje-više frenetičan plesni tempo (ima oho-ho materijala za punkersku pogačinu do jaja!!!), melodični basovi i ta sjajno odvaljena hip-hop spika koja ne štedi ama baš nikoga šegačivši se od ove vukojebine zvane ex-Yu akcentirane na Srbiju, no ništa bolje nije niti kod nas u Hrvatskoj ili u susjednoj nam deželi odakle imamo najpravičnijega Janeza-Kekeca u obliku Matej Krajnca što nam svako malo podari neki novi biserni pogled na zbivanje podno Triglava. M.E.C.E. su napravili najzreliji rad u karijeri išamarajući sistem, politiku, socijalne prilike, društvene bedastoće, medijske trivijalnosti, a i sami sebe ignorirajući onaj pijedestal egocentrizma, odnosno, poput najmaznijeg kućnog ljubimca su se okrenuli na leđa dozvoljavajući auditoriju da ih glatko 'pošlata' po trbuščiću i da s njime prospava jednu noć, pa drugu, pa treću i tako unedogled. Moj bivši pas Linić je bio takav, pokoj mu duši, razigran mali medo od 50-ak kila (još uvijek ga držim na naslovnici vlastitog FB-a i vjerojatno ga nikad neću skinuti), a moj sin je dugi niz godina medvjediće imao za najljepše plišane igračke s kojima je spavao. Medo ili Mece, najdražesnija igračka za djecu u ovome kontekstu drugog albuma je vrlo prijatna zvijer koja cima društvene komentare na globalno zavidnoj razini, ne kažem da je frontmen Pas najoriginalniji reper na ovim prostorima jer sam hip-hop odavno prestao slušati s obzirom da je postao nezanimljiv pretvorivši se u komercijalno nadmetanje, ali ovaj album kako god da ga gledali, bilo s moje strane gledišta gdje tumačim socio-političke prilike ili s neke druge, daleko ironičnije i zabavnije, dosegao je svoj fokus žarišta da je ama baš u svemu pogodio vitalne točke naše sadašnjosti kojoj predstoji još lošija budućnost.



Ovo je u principu čisti punk album nalik na radove Biciklića. Oba benda se sprdavaju s majmunarijama koje čovjek može napraviti, a opet oba benda nisu najbolji bendovi na Balkanu. U glazbenom pogledu nije niti pojamanje originalan rad, ovdje su gotovo sve pjesme izvedenice, tj. varijacije mnogo toga što smo odavno čuli (isto kao i kod Biciklića), ali su tekstovi i vokalna izvedba frenetični performans koji ostaje u uhu, možda za sva vremena. Evo samo nekih primjera: 'danju fin, noću Čarli Šin' ("Čarli Šin rep"), 'ja sam meca sa estrade koji divi slavu krade/ dođi samnom, šmrkni koku i pipni me sad za đoku/ prođi samnom kroz crveno i biće ti baš jebeno' ("Meca sa estrade"), ''zaboraviću sve glupe Zemljane, samo kad bi vašu vizu dobio' ("Zaboraviću Zemljane") ili 'ma zabole me, bre, totalno za sve kada se kita podigne, nek' vijore zastave' ("Zastave"). Od specifičnih zafrkancija izdvaja se "Babina rapsodija" kratka obrada "Bohemian rhapsody" Queen i zvrkasti country "Ako vam je ćerka trudna" koji je očito nastao po tko zna kojoj obradi stare kršćanske himne "Will the circle be unbroken?" Charlesa H. Gabriela i Ade R. Habershon iz 1907., a inače je uglazbljivana mnogo puta (John Lee Hooker, Dylan, Neville Brothers, Jello Biafra & Mojo Nixon, Susan Boyle...).



Uvodna "Papazjanija" je pak prerada dječjeg evergreena "Kad si srećan", zatim "Taši taši Šabana" šašava prerada "Taši taši tanana", a u još niz skladbi se može osjetiti svačega pomalo što su uglavnom gitaristi pokupili za formatiranje riffova i melodija bilo da podsjeća na RATM, Nirvanu, AC/DC ili nešto sasvim deseto. Jer, u osnovici je hip-hop kao sam derivat spajanja samplova i različitih glazbenih loop intervala žanr koji se izborio za slobodoumna eksperimentiranja, tako da M.E.C.E. transžanrovski šaraju naslanjajući se prije svega na rokačinu, hardcore i punk otprilike istom mjerom kao što su se oldschool reperi bazirali na pozajmice s ploča i audio kaseta.



A sva ta šegačina i sprdačina u lirskom kontekstu donosi im velike simpatije koje ne ostavljaju ravnodušan dojam. Sva sreća što su neozbiljni u ovakvom pristupu. Da je drugačije, pjesma "Neću da mi Van Gog bude predgrupa" mogla bi se pretvoriti u daleko pretencioznije konotacije s 'hoću' i 'želim'. Odvalili su u još iskreniju bizarnost da se smijeh s lica ne može odagnati.

Naslovi. 1.Papazjanija, 2.Čarli Šin rep, 3.Meca sa estrade, 4.Pun kufer, 5.Zaboraviću Zemljane, 6.Taši taši Šabana, 7.Deda manijak, 8.Babina rapsodija, 9.A od roka đoka, 10.Ako vam je ćerka trudna, 11.Zastave, 12.Evo ti bombone, 13.Srećan rođendan, 14.Neću da mi Van Gog bude predgrupa, 15.Telepatija

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/02/2017