Kompozitorica i violinistica Mari Kimura rođena u Japanu 1962., studirala je kompoziciju i kompjutersku glazbu na Columbia i Stanford University, te doktorirala na prestižnom njujorškom The Julliard School. Kao kćerka poznatog arhitekta Ken-Ichi Kimure, nastavila je raditi i živjeti u USA tražeći svoj doprinos klasičnoj glazbi koji se prepoznao u subharmonijama, posebnim tehnikama koje omogućuju violini da proizvodi cijelu oktavu ispod niskog G bez ikakvog podešavanja žica. Uz prve radove u klasičnim kolaboracijama s flautistima Robert Dickom (album "Irrefragable Dreams", 1996) i Roberto Morales Manzanaresom ("Leyendas", 1999), rad je proširila i na kompjutersku glazbu oivičenu albumom "Polytopia" (2007), a pravu demonstraciju niskih oktavi prikazala je na hvaljenim albumima "The World Below G" (2005) i "The World Below G and Beyond" (2010). Novi album "Voyage Apollonian" je zbirka ranijih radova za violinu pripremanih i izvedenih unazad 6-7 godina, ovaj puta bez ikakve kolaboracije ili veće pomoći s nekim gostujućim glazbenikom. Njena vještina se sukladno s kompjuterskom tehnologijom proširila na WIFI manipulaciju kretanjem nekih drugih zvukova koje u realnom vremenu pretvara u kanone ili reprodukciju kroz analizu kvalitete, nešto vrlo slično poput oneman benda. Ustvari, ona i jeste oneman bend koji sve izvodi u realnom vremenu, elem, nema nikakvih nadosnimavanja, matrica, loop efekata i unaprijed pripremljene pozadinske strukture.



To se najočitije prikazuje u naslovnoj temi "Voyage apollonian" s kojom se i otvara album stvarajući dojam da je uz razlivene nježne violinske disonante uz nju još najmanje čitav gudački kvartet zahvaljujući ne samo toj kompjuterskoj tehnologiji, već i umješnosti sviranja niskih oktava tipičnih za violončelo, a umije na violini proizvoditi i visoke nalik na violu. Skladba ima zgodan kompleksan aranžman u kome uspije ući i u staccata, te u tremola. Jedna od ipak najsnažnijih tema je "JanMaricana (for Subharmonics)" gdje Kimura istražuje više od petine fundamentalnog niskog tona koji joj je izmicao iz ruku godinama, a evocira na češku školu Smetane i Dvořáka, u čast domovini Jana i Marice Vilcek. "Frevo" jedina tema u kojoj je prisutan klavir ležerno vrluda jazzy ambijetima, dok su "Eigenspace" i "Canon elastique" psihodelični komadi što odašiljaju zvukove u svemirski eter. Dobar dio oduška, a i razonode za mekše note povezan je u brazilskim jazz transkripcijama "Coisa Feita", "Breuer Vivant" i "Bebe" u kojima se uz pratnju akustične gitare ili klavira odvalila u melodične improvizacije istjeravši 'mak na konac' da nije samo stroga i zahtjevna inovatorica već i svojevrsna zabavljačica.

Za nju je dobro rekao promoter Steve McPerson: njeno uho vidi. Odnosno umije pretvarati viziju u ton, to jest glazbu što se posebice fino uočava u posljednjoj, gotovo eksperimentalnoj "Kaze (the wind)" s imitacijama vjetra i sitnim spoken-word naracijama na japanskom jeziku. Jasna stvar, ovo je album koji se ljubiteljima klasične glazbe neće dopasti na prvo slušanje zato jer je poprilično različit od početka do kraja, no kada se uđe u njega s analizom kako Kimura proizvodi sva ova čudesa na violini, pristup ovome materijalu od 50 minuta je znatno lakši.

Naslovi: 1.Voyage apollonian, 2.JanMaricana (for Subharmonics), 3.Frevo, 4.Eigenspace, 5.Canon elastique, 6.Coisa Feita, 7.Breuer Vivant, 8.Bebe, 9.Kaze (the wind)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/02/2017