Nakon odličnog nastupa grupe Pure Love na Readingu, istoimeni debi album sam dvije godine trazio kao pomahnitao i kad sam ga konačno pronašao i kupio, saznao sam da se bend raspao. No, lijepa vijest u tome je bila da je Frank Carter nastavio solo, a najave su upućivale na mješavinu njegova dva prethodna benda (Gallows i Pure Love). Kako su mi Gallows bili pre teški za slušanje, a Pure Love ponekad pre mekani, vjerovao sam da će me dobiti s novim projektom.

Tako je i bilo. Lullaby me jednostavno otpuhnula. Mogu slobodno reči da je to pjesma godine. Stoga sam željno čekao album. Snake Eyes, Vampires, Wild Flowers sve himničnija do himničnije. Punk rock na maximumu. Oduševljenje. I sve je tako do Acid Veins.



A onda si je na spomenutoj Acid Veins dao oduška. Malo su usporili i počeli krčati i rašpati. Neću reći da je neslušljiva, jer čuo sam svašta, međutim nikako ne sjeda. A da ne bude sama, tu je i God is my Friend, koja se Bogu sigurno ne bi svidjela. Iako je odlična za headbanganje. A tek naslovna, Modern Ruin, e tu si je baš dao oduška da "moderno upropasti" pjesmu.

Ma nije to. Jednostavno ja ne slušam takvu muziku. I pomalo me čudi da netko uspije u istom trošku napraviti himnične pjesme za stadionsko singalonganje i onda odmah iza nešto što se teško može nazvati pjesmom. Nekako sam se nadao da će spojem jednog i drugog dobiti nešto zanimljivo i u cijelosti slušljivo, a ne malo za jedne malo za druge. Ipak, neka kombinacija mu je uspjela u završnoj Neon Rust gdje je spojio laganu melodiju s nemelodijom i to skroz dobro zvuči.

Nisam siguran da li bi radije ovakav cijeli album ili ovih 5 gitarističkih žestica koje ću slušati do iznemoglosti, kao i album "Pure Love", a ove ostale ću ignorirati. Enivej, Frank se još jednom pokazao kao odličan autor, a vrijeme će pokazati što će nam s njegove strane donijeti budućnost.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 03/02/2017