Obično opušteno prilazim pisanju izvještaja, ne muči me prije nego što uzmem tipkati kako će tekst ispasti. Moram priznati da ovom prilikom i nije taj slučaj, nije mi svejedno. Malo sam zabrinut čak. Jer koncert o kojem vam imam tipkati je zavrijedio izvjestitelja u punoj formi, osobu koja će biti u stanju dovoljno plastično i živopisno približiti čitatelju sve te bezbrojne nevjerojatno zanimljive podražaje koje smo tamo dobili. Sve ispod toga bilo bi nedostatno, razočaravajuće. Jer bio je ovo sve samo ne običan koncert. Znate onaj jedan indie/post punk bend koji ste gledali prije 7 godina na tmurni ponedjeljak u Močvari? Ne znate? I mislio sam. E pa tko god je bio na ovom gigu, taj će ga se sjećati i za 7 godina, to vam garantiram. Ne nužno zato što je urodio fenomenalnom atmosferom ili nekom drugom vrstom koncertne čarolije, već iz vrlo jednostavnog razloga što je bend sam po sebi naprosto nezaboravan. Unikatan, specifičan, jedinstven, poseban, drugačiji. Nikad ih nećete ni slučajno zamijeniti s nekim drugim, jer nemate s kim. Odabrati biti čuđenje u svijetu je odluka koja svakako nosi svoje pluseve i minuse, a najveći plus je vjerojatno onaj da ćete ostaviti dubok trag kamo god prošli. The Goddamn Gallows iz Michigana su toga debelo svjesni, i zato tako učinkovito utiru taj svoj trag po prašnjavim cestama i dlakavim ušima. Put ih je tako doveo i do nas, u Vintage Industrial Bar.

Bio je ponedjeljak i očekivanja su bila niska. Gledao sam Facebook event i mislio si "ajme to će bit' čemer, doć će 3 pokisla miša". Attendova je bilo tako negdje 50-ak, a i prognoza je, velim, ukazivala na teže nevrijeme. A da vas ne lažem, i ne ide tom Vintageu baš jesenas čini se s posjećenošću koncerata "autorskih" bendova. Može biti i stoga što su upadi u prosjeku 20 do 40 kuna veći nego što navikosmo. Ovdje je bilo 55/70. To možda i nije nešto ludo puno, ali nikad dosad u životu nisam susreo nikog tko je pokazivao naznake da želi komunicirati o tome kako su mu The Goddamn Gallows super kul bend, pa sam zaključio da su prilična enigma tu u našem podneblju. Nisam dosad moram priznati shvaćao kako je "podneblje" genijalna riječ. Pod nebom. Podneblje. Divno. Hoću reći, u biti i nije bilo tako prazno kako sam očekivao. Kiša je prijetila ali nikad nije pala, a u momentu kad sam zakoračio u prostor, a bilo je to točno na prvu pjesmu, uz mene je tu bilo brat bratu stotinjak ljudi. Sasvim u redu. No, svih tih stotinjak bijahu totalno nevažni u odnosu na onu četvoricu gore na pozornici. Kakvi likovi, ljudi moji. Ima bendova koji se trude furati neki film, pa onda prilagođavaju svoj imidž i lifestyle tome. To je sasvim legitimno, neka ih. Ali još otkačenije od toga briju The Goddamn Gallows. Ljudi tetovirani po cijelim tijelima i glavama, u čudnoj robi, s čudnim frizurama, bradama i brkovima, čudnim pogledima i čudnim mislima i namjerama. Iskreno vjerujem da nitko nije toliko opaljen da se tako uresi iz prostog razloga što želi da mu "hobocore" koji svira izgleda uvjerljivije, bit će da su ovi prvo bili hobos, a onda to pretvorili u "core", kad su uvidjeli da žicanje ispred McDonaldsa nije dovoljno prosperitetno. Poanta je ta da su ovo sasvim očito ljudi koji su zbilja odabrali jedan sasvim alternativni način života, nemoguće ih je zamisliti kako žive u urednim kućicama u predgrađu sa ženom, psom i dvoje djece. Nema šanse. Oni su jamačno narkomani, pijanci, skitnice, skvoteri, kriminalci, seksualni prijestupnici, remetitelji javnog reda i mira. Slobodno recite da robujem predrasudama na temelju fizičkog izgleda, ali jebeš mi sve ako nisu sve od nabrojanog. Uz sve to (ili možda baš zbog svega toga), oni su i nešto puno više, nešto zbog čega na sve nabrojane karakteristike odabiremo gledati puno blagonaklonije nego što bismo (valjda) inače - jebeno sjajan bend. Navikli smo već u posljednjih desetak godina na sve te izdanke DIY skvoterske folk punk anarcho scene, ali ovi u tu priču ulaze tek rubno, njihov zvuk i pojava nosi još puno puno toga, podiže priču na jednu još zajebaniju razinu. U osnovi je sve bazirano na psychobilly ritmu kontrabasa, ali taj "hobocore" sadržava i punka i folka i countryja i bluegrassa i americane i swinga i rocka i metala. Sve to dobrano natopljeno u kanalizacijskoj tekućini od pljuvačke i doperskih govana. Jedinstveno nešto, velim vam. Glavni baja, gitarist i vokalist, ima bradurinu i u njoj rupu po sredini taman takvu da bi mu onaj komad kose što nosi na glavi kao irokezu ušao u milimetar unutra. Nadam se da ste skužili, u suprotnom pročitajte još jednom i pokušajte si vizualizirati, bitno je. On ima grubi vokal idealan za ovu njihovu muzičetinu, a pokazao je da umije i jodlati. On pije Jameson i srdčano nazdravlja nama maderfakerima, a dok pjeva, njegove zjenice u potpunosti nestaju na momente, bivaju izokrenute prema unutra. Što je jedna jako upečatljiva scena, ne može čovjek a da ne pomisli da ga je malo gosn. Vrag obuzeo. Tim više što su im tekstovi poprilično u tim okultnim i sotonističkim vodama, nešto na tragu onog Slim Cessna's Auto Cluba koji je bio prije godinu dana u Tvornici. Da, to je recimo jedini bend kojeg sam ikad čuo uživo s kojim bi imalo smisla povlačiti ikakve paralele. Kontrabasist ima vrlo duge šiljaste brkove i bradu, kapicu kojom krije ispretetovirano tjeme i prste kojima doslovno šamara po tom svom instrumentu na čijoj stražnjoj strani ogromnim crvenim slovima piše jednostavno A.C.A.B. To nije ništa neobično, sve dok ne saznate da im se jedan član benda upravo nedavno oprostio uz spiku da ne može više ovako i da ide postati policajac. Taj se zvao TV's Avery i čini se da mu je zadatak bio svirati washboard i provocirati ljude nekim kvazi-mađioničarskim trikovima koji bi završili tako da pljuje po ekipi i maše srednjacima. Bend je i ovako bez njega iznimno scenski zanimljiv, ne mogu ni zamisliti koliko bi sve bilo još luđe da je i taj šašavac još s njima. No, ni bez njega nisu bili naročito fini prema nama. Na svaku želju ili komentar iz publike bi odgovarali s "No requests!", "No refunds!" i "Fuck off!", što je bilo sve vrlo prikladno i jako simpatično. Bubnjar, čovjek koji doslovno izgleda kao da je rođen da bi proveo život na robiji, se isto isticao u takvim pizdarijama, cijelo vrijeme je pljuvao masne debele bijele pljuvačke po pozornici i sve do prvih redova, a svako toliko bi i gađao ljude palicama i slično. Četvrti čovjek imena Jack na to kaže: "Allow me to introduce you to my friends. Yes, this is the best I can do". Taj je Jack (onaj tip koji vas džepari dok stoji iza vas u redu u dućanu s bombicom votke u ruci) inače svirao bendžo i gitaru, a bogme i pizzicato violinu, što je bilo vrlo zanimljivo, iako se nije najbolje čulo. Ova fora s predstavljanjem frendova je jedna od rijetkih koje su odlučili podijeliti s nama, ostale su bile totalno interne, do te razine da se nisu ni potrudili reći ih na mikrofon. Ja sam ih čuo jer sam doslovno sjedio na pozornici, ali dobar dio ljudi je ostao uskraćen za izjave tipa "Fuck, you guys are idiots", "I swear I'm the only one who knows which song we are playing", "I hate you assholes" i tako dalje. Ne znam za vas, ali u mojim je očima to jedna dosta nenadjebiva razina kulerstva, takvo ponašanje. Nisu svirali puno duže od sat vremena, a pritom su piknuli ponešto sa svakog od svojih 5 dosadašnjih albuma, i jednu ili dvije stvari s najavljenog nadolazećeg šestog. Upozorili su nas da nam neće svirati bis, ali su se ipak vratili u polovičnoj postavi, gdje su nam bubnjar i frontmen pokušali ubiti volju nekom uspavankom. Bio je to jedini takav trenutak na koncertu, većinom su stvari bile uptempo poskočice. Ne može se reći da je to urodilo nekim težim poskakivanjem (osim u izoliranim slučajevima), ali atmosfera nikako nije bila ponedjeljna, gromoglasno odobravanje i brojni osmijesi tome idu u prilog. Još dok su ovi gore vršili taj bis, basist je već počeo minglati i podjebavati po publici, očigledno u elementu da probere s kim bi se dalo nazdraviti. Ja nisam bio taj jer me morila bolest, pa sam se vrlo brzo pokupio, ali prilično sam siguran da se tu našlo ljudi koji su s ovima pili, pušili i vukli do jutra. Iskreno se nadam da imaju nekog odgovornog tko pazi na njih na toj turneji, jer ovim likovima ne bih povjerio komad papira na čuvanje, a kamoli turnejski kombi i sve što uz njega ide. Šteta je što je gig pao baš na ponedjeljak, siguran sam da bi stvari eskalirale u žešći dernek da je bio vikend u igri. No, i ovako je bila riječ o jednom jebeno izvrsnom koncertu benda kakvog trebate vidjeti da biste uopće mogli povjerovati i pojmiti o kakvoj se budalaštini radi. Nema ovoga kod nas, to vam isto mogu reći. Ovakvi nakaradni pljuvači-svirači se samo preko bare kote iz nekog razloga. Spit, i to je Amerika. (Tomislav Marić)

terapija // 19/11/2017