Prvi Svjetski rat bio je zaokret u ratovanju i nagovještavao je apokalipsu. Do nje se ipak, na svu sreću još nije došlo. Ali ima onih koji smatraju da je na pomolu vrlo brzo.

U sastavu Christophe Doux i Mathieu Croux (gitare), Florian Celdran (bas), David Sadok (vokal, klavijature, theremin) i Geraud Jonquet (bubnjevi), ovaj peterac iz Montpelliera je počeo s radom 2010. nazvavši se po neljudskoj bitki iz vremena 1. Svjetskog rata kod Verdun-sur-Meusea (od 21.II do 18.XII 1916.) između francuske i njemačke vojske kada je poginulo oko 700.000 vojnika.

Možete onda i pretpostaviti da sviraju vrlo turobno, mračno i depresivno, a stilski je riječ o doom/sludge bendu s ponekim elementima space-rocka i stonera okrenutom ka metalu. "The Cosmic Escape Of Admiral Masuka" im je prvo izdanje, te ima samo tri pjesme koje su, dakako vrlo dugačke od 7 do 13 minuta. Klasični monolitni doom riffovi, disonantne gitare, tromi tempovi, kreštavi vokal, psihodelična struktura i čovjek bi pomislio - oh, pa kako je to dosadno. No, daleko od toga.

Poslali su zanimljiv i šaljiv press koji kaže: 'poslije mjeseci rada provedenog u pećini Montpelliera gdje smo mučili naše instrumente u vlažnoj špilji, odlučili smo ostaviti mrakove i posvetiti se psihodeličnom unutarnjem izgaranju samih sebe na pozornici', ha-ha-ha! Evo, do sada su već uspjeli zabilježiti izuzetne nastupe sa Electric Wizard, Kylesa, Red Fang i popularnim francuskim bendovima As We Draw, Quartier Rouge i Pord, a to je, mora se priznati, za bend koji postoji tek dvije godine ogroman uspjeh. Oni koji znaju ove bendove, mnogo toga će pronaći zajedničkog u njihovom stilu.

Prva i najdulja "Sons of the atom" impresionira klasičnim doom stilom, te se njezina psihodelična boleština ukapira tek nakon odslušanih 13 minuta. "Last man standing" je nekako najprijemčljivija, tempo je zero brži, a atmosfera je jezgrovitija i sadržajnija budući da je središnji dio izgrađen oko melodične potke dviju gitara - jedna je staccato, a druga veoma disonantna solo dionica koja se razvije prvo u odličan psihodelični tremolo, a potom u iznenađujuće brzi sludge u otprilike trećoj brzini. Taj dio skladbe uopće ne djeluje kao produkt doom benda. Naravno, završnica frazira početak, a tako to kod ovakvih kompozicija mora i treba biti. Posljednja "Jaxa" je tipična Black Sabbath/ Electric Wizard morbidnost svedena na najosnovnije riffove; drugi dio aranžmana je znatno brži u fahu stoner/space-rocka Hawkwind, dok je završni prvo ponovno doom, a naposljetku sasvim eksperimentalan spleen bez ritma bubnjeva finiširan sa thereminom, ambijentalnim zvukovima gitare i sakralnim klavijaturama.

Jedina je šteta što je vokal nekako sakriven u instrumentalizaciji i funkcionira poput reverba, pa tekstovi na engleskom o nagovještaju smaka svijeta i otkupljenju pravednika ne dolaze do punog izražaja. Tu su balans kreativno dobro osmišljenog koncepta potisnuli na marginu dajući do znanja da su totalni underground bend. Ali, kompozicije im baš to i ne pokazuju: impresivne su u doom/sludge fahu, te svakako nisu za odbaciti.

Može proći.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/09/2012