Mathcore je mrtav. Barem u onom atonalnom, kaotičnom i epileptičnom stilskom dijapazonu kakvom su kumovali bendovi poput The Locust i Lethargy, a The Dillinger Escape Plan s "Calculating Infinity" (1999.) doveli do klimaksa koji je mnoge pretežito američke metalkoraše inspirirao da se upuste u nešto luđe eksperimente od pukog spajanja američkog core sentimenta s europskim melodičnim thrash/heavy- jem ili sve sterilnijeg djent mantranja na tragu Meshuggah. Međutim, mnogi bendovi iz te branše su se ili raspali ili ušli u hiatus koji nakon 5 godina još traje ili "preobratili" na tipični metalcore, deathcore te emo-hipsterske pop djent i post metal fazone. Ion Dissonance je jedan od rijetkih mathcore bendova koji nije podlegao trendhoppingu, tobožnjem stliskom sazrijevanju ili odustanku radi komercijalnog neuspjeha.

I dok su Dillingeri već s "Miss Machine" (2004.) počeli bacati hookove u nešto melodičnije vode, Ion Dissonance je nastavio čačkati mečku po onom kaotičnom dijelu njihove ostavštine dižući atonalnost, poliritmiju i psihijatrijski faktor na više nivoe albumima "Breathing is Irrelevant" (2003.) i "Solace" (2005.). Uratkom "Minus the Herd" (2007.) su se donekle ohladili od sumanute frenetičnosti u korist mrvicu ispeglanijih groove/djent elemenata da bi ih s "Cursed" (2010.) poslali u vražju mater i vratili se svojim korijenima. Taman kad je diskografska pauza duža od njihove uobičajene mirisala na raspad, bend je nakon 6 godina sa "Cast the First Stone" ponovo iskopao ratne sjekire da bi nastavio gdje je stao. Time su se upisali u vrlo siromašnu, ali respektabilnu listu posljednjih mathcore Mohikanaca koji spašavaju ovaj ugroženi žanr od izumiranja. Teško je reći da je peti album logični nastavak četvrtog kad njihova muzika nema nikakve logike. Ovaj uradak je tek na istoj razini nelogičnosti kao prošli, a bogami i prva dva. Dakle, ni traga zaraznim refrenima, mindblowing riffčinama, jebačkim breakdownovima i svemu onome što ste nakon nekoliko slušanja navikli memorirati kao ogledne okosnice pjesme kojoj se vraćate kao po omiljeni sladoled. "Cast the First Stone" je u slučaju ove muzike apokaliptična horror inverzija biblijske priče gdje nakon obijesno bačenog prvog kamena horda podivljalih griješnika počinje zasipati bludnicu rafalom kamenica, nakon čega se čitava Sinajska gora počinje odronjavati te zatrpavati sve živo i mrtvo.

Ova atonalna tutnjava downtuned gitara i škripnjava vražjih tritonusa prožeta hajvanskom dernjavom puca po šavovima na sve strane i stihijski vrluda bez jasnog smjera. Ako i nakon 50 slušanja ostavite album da svira, odete do WC-a, vratite se i skužite u kojem ste dijelu koje pjesme, onda zasigurno svirate u ovom bendu. I to tempom od minimalno osam probi tjedno. Stoga, omašit ćete ceo fudbal ako pomislite da se radi o improviziranom tandrkanju. Svaki pedalj ove muzike savršeno je matematički isplaniran od početka do kraja kojih nema. Poliritmični groove bubnja koji cijeli ovaj kaos drži na okupu naprosto je nevjerojatan u svojem bogatstvu nepredvidivog, ali postojanog flowa. Melodijski dio je ipak mrvicu rudimentarniji od prvih dvaju i pretposljednjeg uratka, pa imamo ipak ponešto manje arpeggio perverzarija na gitari. To je ipak mali minus u pogledu obogaćivanja zvučnih kontura još kojom sivom nijansom raznolikosti uz postojećih 500. Čak i "Suffering the Art of Letting Go" sadrži nekakav vokalni hook koji dvostrukim ponavljanjem liči na refren što je možda jedina poveznica ovog albuma s "Minus the Herd". Pjesme traju od minute i po do tri, a kao i prethodni albumi i ovaj sadrži jednu sporiju skladbu od preko 5min gdje se poremećene strasti malo smiruju te omogućuju da uhvatite klupko koje vas vodi prema izlazu iz labirinta strave. Ali to kratko traje, jer vas tri pjesme nakon toga opet bacaju u kaotični bezdan čiju enigmatičnu logiku mogu dokučiti jedino najvrsniji matematičari. Ostali se mogu samo osjećati izgubljeno kao da su u nekom SF trileru zalutali u napušteni hladni i vlažni podrum grandioznih razmjera gdje sve zaudara po hrđavim cijevima, ustajaloj prljavštini i manjku svježeg zraka.

Nakon svega ovoga zacijelo se pitate čemu uopće ovaj album slušati. Teško vam ga mogu preporučiti osim ako niste zagriženi fan organiziranog mathcore kaosa. Ako na ovakvu muziku niste kratkovidni poput stanovitog Ciky-ja, tada nećete imati nimalo problema da u onome što je većini tlaka i predoziranje podražajima pronađete adrenalin i ljepotu bombastičnih varijacija. U tom slučaju nemogućnost zapamćivanja pjesme nećete doživljavati kao frustraciju, već kao uzbudljivu mogućnost da svakim slušanjem uvijek iznova otkrijete nešto novo. Ako možete neopterećeni dosezanjem odredišta naprosto uživati u putu kao takvome, a uzbuđuje vas pomisao da je put pakleno trnovit, ovaj album je pravi vodič za autostopiranje galaksijom pomaknute mašte. Ako ste kratkog fitilja, izbjegavajte "Cast the First Stone" u najširem luku, jer će vas natjerati da nekoga isprebijate k'o vola u kupusu, demolirate mu stan, zapalite auto i silujete ženu. No, ako ne znate tko vam nosi glavu od rastresenosti, bijesa, konfuzije ili povrijeđenih osjećaja, a vjerujete u "minus i minus daju plus" i "klin se klinom izbija", ovaj album je Thorov malj za silovito izbijanje svih negativnosti iz glave. Kada na svoje bijesne pse u moždanim vijugama pustite ovu neuračunjivu hipersoničnu zvijer, izmasakrirat će ih kao zečeve. Ako nakon toga uplovite u Zen tišine, pustit ćete i žohara da vam u stanu potamani mrvice kruha i šećera s kuhinjskih pločica, jer ga nećete imati srca zgaziti. A i slavodobitno ćete pomisliti kako je korisnije i praktičnije da ta ogavna greška evolucije počisti pod umjesto vas.

ocjena albuma [1-10]: 9

ognjen bašić // 23/11/2016