Prošle su dvije godine od četvrtog, mnogi će reći i najboljeg albuma ovog britanskog četverca. Po mojem osobnom mišljenju, "Two Dancers" još nisu nadmašili ni ovim novim uratkom.

Lišen nekih pretjeranih art formi kojima su težili na prethodna dva albuma, ovaj album je najbliži radiofoničnom popu nego ikoji do sada. Iz tog razloga se sve vrlo brzo posložilo pri preslušavanju. Za razliku od prethodnih albuma koji su se kiselili i taložili tjednima i mjesecima. Ne znam kako će biti s ovim albumom za par mjeseci, no "Two Dancers" i danas kad stavim u plejer otkrijem nešto novo i uzbudljivo. A ako Vas vokal Haydena Thorpea i dalje žifcira i nadali ste se većem udjelu Flemingovih vokala, prevarili ste se. Fleminga možete čuti na Ponytail i 2BU, a kad čujete ovu drugu bit će Vam još više žao što ga nema više "ispred" mikrofona.

Ovaj album ima dvije potpuno različite strane. Jedna je normalna 80s furka koja je simpatična i slušljiva i vuče na Talk Talk (Boy, Get My Bang, 2BU...) ili Japan (Celestial creatures) i drugu, onu najlošiju 80s stranu u kojoj su mnogi pokušali koketirati sa "space"7(trash) zvukovima koji su u stvari bili smiješni i ispali smiješni (Neil Young npr). U tu skupinu pjesama spadaju Tough guy, Alpha Female, He the Colossus i Ponytail, a njih je ipak malo previše da bi taj album zaslužio visoku ocjenu, unatoč nekim neospornim zgodicima. Čak i naslovnica previše asocira na taj period.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 24/08/2016