Jedan od rijetkih hrvatskih satanističkih black metal bendova ustvari je svojevrsna underground supergrupa sastavljena od bivših i sadašnjih članova petnaestak sastava među kojima su Ashes You Leave, Czaar, Hibernium, Unholy Inquisition, Kult Perunov i Gorthaur's Wrath. Startali su 2013. u Rijeci s Morbidom na vokalu i Insanusom kao kompletnim muzičarem (gitara, bas, bubnjevi) koji se dolaskom Lesnika (bas) i Azaghala (gitara) specijalizirao isključivo za palice. Nakon debi albuma "Neo-Satanism" (2014) u postavu dolazi peti član, glavni gitarist Alen Brentini - The Fallen koji im je posve obogatio zvuk dobrodošlim novinama. Ovaj drugi po redu album objavljen je za ukrajinsku etiketu Another Side Records, podlabel najvećeg nezavisnog izdavača Metal Scrap Records

Stilski su većinom u umjerenim tempovima galopirajući tek u specijalnim dionicama pjesama "Undeath" i "Gaze of insanity" isprepletenih lakšim intervalima, te u "Ego te absolvo" ispjevane na latinskom s pridodanim pozadinskim zborom, a tek jedan atmosferično-ambijentalan staccato dio u kompleksnoj, te aranžmanski ponajbolje uređenoj "Until the devil takes us" svjedoče u prilog bogato strukirane građe s obiljem gitarističkih tkanja u kojima osim riffova i solaža ne manjkaju tremola i vješto improvizirane melodije koje dinamički vode kompozicije do kulminacijske katarze. Radnja albuma se svodi na obredne rituale, crne mise, magiju, okultizam, zagrobni život, ezoteriju, bijeg u arhaizme bajki, mitova i predanja o kletvi predaka, pozivu iz groba, zboru prokletih u katedrali strave, udisanju sumpora, agonije duša, strahopoštovanju posrnulome gospodaru, vječnoj tami koja uključuje spektar leda, hladnoću, mrak i ništavilo, drhtaje i strah, osjećaje praznine, paralizirane emocije, vještice, ritualna žrtvovanja... Elem, scenarij osebujnog horrora u kome je nečastivi u prvome planu, a po tome su Black Cult upravo u tančine pogodili sve vitalne parametre žanra istom mjerom poput sličnih pisaca, filmskih režisera ili likovnih umjetnika.



Može se učiniti monotonim način vokaliziranja Morbida u gotovo narativnom izdanju koje čak niti nije polumelodično nalikujući na grubi reperski harsh sa šablonski ujednačenom metodom 'kroz akord'; na svu sreću, takav manje-više stereotipan način vokaliziranja razabušuje gost Karlo Horvat (Kryn, ex-Downfall) u "Dark matter" izletom u vrlo teatralni prodor, ali šteta, to je praktički jedini takav potez na čitavom albumu. Inače, Morbid ima zavidnu boju gromoglasnog prljavog vokala kojeg evidentno ne umije (hm, a možda ne želi?) iskoristiti u neke zahtjevnije performanse kretavši se u opskurnim linearnim pravcima. Za "The witches dance" je snimljen i video, a obrada Motorhead "Kingdom of the whore" s kojom završava rad posve odstupa od osnovne kreativne sprege benda avanturom u thrash na pragovima čekičarskog industrial-gabbera s finalnom 'catchy' solažom.

Stavi li se postrance predvidljivo vokaliziranje koje se može adaptirati, doraditi i daleko učinkovitije oblikovati, "Cathedral of the Black Cult" donosi uzbudljivu i nadahnutu autorsku pjesmaricu klasičnog black metala sa svim potrebnim mistifikacijama i sofistikacijama daleko od toga da su Black Cult prodali duše vragu, ha-ha-ha... To je samo u pjesmama isto kao što su radovi filmaša, književnika, slikara i inih artista u vrlo sličnoj strategiji kojom lukavo zaobilaze sveopće manire izražavajući se kroz najmračnije i namorbidnije teme koketirajući s ezoterijom i onostranim u svrhu naglašavanja specifično tretirane egzotike.

Naslovi: 1.Black cathedral, 2.Worship the beast, 3.Dark matter, 4.Until the devil takes us, 5.The witches dance, 6.Hierophant, 7.Undeath, 8.Gaze of insanity, 9.Ego te absolvo, 10.Kingdom of the worm (Motorhead cover)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/07/2016