Uistinu nisam isprve znao da li ovaj tko-zna-što projekt ili bend ima veze s The Windfuckers iliti Jebivetrima iz Lovrana i Veprinca što su 2007. objavili demo/d.i.y. rad "Jebivetri" koji je bio progresivni seljački rock kako se sam bend opisao, ali ovaj materijal je nešto posve drugačije. Na njemu skoro pa da ne postoji nikakva upotreba klasičnih rock instrumenata, već se glazba svodi na eksperimentalnu noise electro-acoustic shemu. Katkad se tu pronađe i poneki gitaristički riff s uvrnutim tretmanima, te vokalne eskapade u smislu nerazumljive anti-semantike, odnosno posve eksperimentalni pristup de-kompozicijskom razbijanju svih mogućih konvencija.



Hrabar je ovo potez u trajanju od nepune 24 minute koji čak nema niti nekih bliskih poveznica s post-industrial manirima, drone etikom, avangardnim skokovima u neo-folk minimalizam i sličnim egzibicijama, već s nekim abnormalno nadahnutim autorskim stavom kako se glazba, odnosno zvuk može unaprijediti u singularno-paradoksnom 'pop' smjeru. Jasno je ko' dan da ovakav zvuk kojeg proizvodi dotični Windfucker nikoga neće ostaviti ravnodušnim s obzirom da ovdje nema ama baš ničega što sugerira neku 'lijepu glazbu' nego otprve rečeno 'lošu glazbu', kako mi je Vladan Alanović jednom prilikom rekao kad je kao reprezentativac ex-Yu i Hrvatske košarkaške reprezentacije prije skoro 30 godina u walkmanu imao kasetu "Psychocandy" The Jesus And Mary Chain: 'zamolio me Franjo Arapović da čuje što to slušam, pa sam mu dao slušalice, a on je nakon 5-6 sekundi rekao, stari, tu ti nešto škripi, izgleda da ti zavlači kazeta', ha-ha-ha. Ovaj, hoću reći da ovo nikako nije neko bezvezno zavlačenje kazete, ovo je neki vraški opičen eksperimentalni koncept koji se ruga tko zna čemu negirajući cjelokupnu popularnu glazbu, a možda autor sam smatra da je nitko neće shvatiti uostalom kao što u ranim fazama nisu shvaćali velike ideje avangardnih glazbenika što su namjerno mimoilazili klasicizam i perfekcionizam, a naposljetku i Throbbing Gristle, vrlo važne katalizatore eksperimenta u punku patentiravši industrial-noise. "Hvala" je stanovito remek-djelo kome skidam kapu na odvažnosti, doslovce rečeno pravom punkerskom stavu 'prdim, pišam i serem po konvencijama'. "Dovod" i "Odvod", pa takoreći kanalizacija su vrlo kratki komadi, a "Duhovi sa Jalovišta i ostala ekipa..." iznosi 19 minuta strastvenog eksperimenta loop tehnike, raznolikih noise efekata, samplova vlastitih snimaka, prigušenih vokala, spomenutih gitarističkih rock/post-punk riffova, psihodelije, opsesivne atmosfere s eteričnim tokom kakvog su samo Throbbing Gristle, a ponekad i Einsturzende Neubauten, pa i Cabaret Voltaire znali priuštiti, no svi su oni svojevremeno bili manje-više uključeni u osobni komercijalni efekt unatoč niskim tiražama. Mislim da ovaj autor uopće nije okupiran s tim aspektom percepcije vlastitog rada nego s upravo onim pravim istinskim umjetničkim potencijalom što se od zvuka može napraviti a da ne nalikuje na nešto što je već urađeno ko' što je to mnogo puta prakticirao japanski Merzbow svojom elektronskom škripom. Ovo su analogni zvukovi, originalni zapisi, dramatično posloženi u fabuli komešanja i kaosa, te ću ih u svakoj odgovarajućoj prilici poslušati makar su s tehničke strane lo-fi kakvoće sljepljeni, naoko neuredni, ali nimalo nisu blesavi potezi čovjeka koji ih je uređivao. A da iza ovog stoji potpis bonus Pink Floyd session for "Ummagumma" album, ovo bi prošlo kao novo otkriće. A čini mi se, Windfucker je novo otkriće ovozemne eksperimentalne scene.

Tek nakon što sam napisao recenziju otkrivam da je Windfucker - Goran Ljubić (Горан Љубић), bubnjar nama jako dobro poznatog benda PuZoD iz Bora.

Naslovi: 1.Dovod, 2.Duhovi sa Jalovišta i ostala ekipa..., 3.Odvod

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 19/06/2016