home > mjuzik > Amen & Goodbye

kontakt | search |

YEASAYER: Amen & Goodbye (Mute Records, 2016)

Neshvatljivom igrom novinarskih propusta ovaj trojac iz Brooklyna se smatra eksperimentalnim rock bendom. Općenito su sasvim krivo protumačene glazbene relacije prva tri ne osobito uspješna albuma koja su s rockom imala tek poneke dodirne točke, no s eksperimentom u onome standardnom pristupu ama baš ništa. Nažalost, danas je stvoreno uvjerenje da eksperiment može biti svašta, pa čak i igra s apstrakcijom popa koji odudara od kurentnih klišeja po čemu Yeasayer spadaju u skupinu gomile izvođača što dovitljivo koriste retrospekciju izvučenu iz naftalina na račun uglavnom mlađe publike neupućene u daleko sadržajnije izvornike. Spomenimo samo Liars, MGMT, Empire Of The Sun, Hot Chip, The Naked And Famous, Ladytron, Klaxons, LCD Soundsystem, Get Cape Wear Cape Fly...

Pobogu, zna se odavno što je eksperiment u popularnoj glazbi: "Pet Sounds" - Beach Boys, "Are You Experienced?" - Jimi Hendrix, "Ummagumma" - Pink Floyd, (ok i The Beatles "Stg. Papper's Lonely Heart's Club Band"), pa rani albumi Kraftwerk, Throbbing Gristle, gomila ploča Frank Zappe, kolekcija Brian Enoa, probrani radovi Psychic TV i Coil, te niz, uslovno rečeno relativno novijih imena u 21. stoljeću kojima su dozlogrdili klišeji - Black Dice, Kemialliset Ystavat, metalci Yakuza, Intestinal Disgorge, Smallpox Aroma itd. Eksperiment je istraživački poduhvat, poniranje u nepoznato, potraga za novim metodama svirke i izraza koja u praksi ne pati od razočaravajućeg rezultata. Eksperiment je pokušaj, proba da se stvori nešto novo i drugačije. A ako se stvori, tek je tada avangarda.

Kad se sagledaju ti ipak neutemeljeni publicistički rezoni oko pojma eksperimenta vezanog uz Yeasayer, oni su bezrazložno postavljeni u kontekstu vrlo sličnom pop radovima Bjork, Becka, Happy Mondays, EMF, Pop Will Eat Itself, The Shamen ili New Order, te se sustavno provlače u svakoj prilici kada je netko 'malo hrabriji' i 'intuitivno odvažniji'. Glazbena novinarska branša se umije zainatiti u promotivnim press informacijama (pijarom) da proda svijeću pod rog pa makar tu ne postoje niti karikirane eskapade realnog stanja a sve u svrhu stvaranja nekakve posebne zvučne avanture dotičnog štiva.
[  ]

Kraće rečeno, ovaj četvrti album benda ne donosi ama baš nikakve uzbudljive, a ponajmanje eksperimentalne zahvate. Vodeći vokalisti Chris Keating i Annand Wilder su rasporedili svoje role za mikrofonom imitirajući dvije new-romantics zvijezde: Simon Le Bona (Duran Duran) i David Sylviana (ex-Japan) drsko koji puta otevši i njihove glazbene reference koje su bile, ništa drugo do li drugo koljeno Bryan Ferryija i Roxy Music. Razglabati što su Duranovci ili Japan, a kasnije Sylvian u neprekinutoj solo karijeri napravili je nepotrebno, no za ovaj trojac su imali potencijalno primamljiv upaljač - plesnu pop/dance-rock estetiku, ljepotane za mikrofonom, a u Sylvianovom slučaju i profinjenog vokalistu, te vrsnog glazbenog avangardistu koji je često znao otići i u eksperimente. Najočitiji primjeri takvih posuđenica na ovome albumu su upravo četiri singla "I am chemistry", "Prophecy gun", "Silly me" i "Gerson's whistle" koji revaloriziraju mekši nastavak njihove pop slave. Odmah u prvom iskače Sylvianovski vokal Keatinga na umjereni plesni tempo sa slabašnim glazbenim performansom prizivajući duh new-romanticsa u kojeg je uključena i staccato svirka praćena ženskim vokalima (vrlo sličnih formata je i "Gerson's whistle"). Sam tekst je posve bezazlen; naoko se čini da je riječ o nekim drogama, a u principu Keating pjeva o C4H10FO2P, molekularnoj strukturi Sarin plina potencirajući seksološki efekt identificirajući ga kroz nezgrapnu igru riječi aludirajući na žensku masturbaciju kojoj treba pripomoć partnera u dovođenju do orgazma. I to je praktički najuzbudljiviji dio cijelog albuma jer ostatak materijala vrvi s loše odmjerenim smislom za bilo kakav komentar o bilo čemu. U prvom redu to su ljubavne teme s psihodelično nježnim sadržajem koji puta začinjene blagim društvenim komentarom, ali toliko blagim da niti obožavatelji literature Nives Celzijus ili tekstova Severine to ne bi zamijetili. Jelena Veljača, kolumnistica Jutarnjeg lista sve njih pojede kao sitnu dijetalnu krofnicu uz kavicu.



Glazbene sprege su također mršave. Ukoliko se potencijalni slušatelj isključi iz lirskog opusa (vjerujte, neke stare stvari Novih Fosila s Đurđicom Barlović imaju konkretnije tekstove), dobije se polupokušaj sladunjavih MGMT i Empire Of The Sun u "Silly me", pragmatičan psycho-pop Beach Boys i The Beatles u "Half asleep" s drskim world-music efektom nalik na Mick Karnov dido, tradicionalni instrument iz Obale Slonovače u vrijeme Japan albuma "Tin Drum" (pjeva Wilder imitirajući Simon Le Bona), pa neuspješan pop-dance "Dead sea scrolls" kakvog niti Duranovci ne bi htjeli uvrstiti na svoj album jer u glazbenom pogledu ne zadovoljava kriterije solidne komercijalne pjesme koja ima svoju prođu: ovo troje muzičara vrlo površno barataju akordima i kompozitorskom vještinom oslanjajući se isključivo na klišeje koji su vrlo vidljivi u singlu "Prophecy gun" oživljavajući stare psycho pokušaje Brian Enoa i progressive ambienta, ali dakako u formatu od samo 4 minute. I za kraj jedna klasična Sylvianovska pjesma iz opusa Japan - "Cold night" ako se isključi Mick Karnov specifičan vrludajući fretless bas i uključi melodičan Peter Hook, a vokal je daleko najbliskiji plavom ljepotanu novog romantizma da ne može biti bolji plagijat.

I sad se slobodno može postaviti pitanje što je u ovome eksperiment? Imitacija starog nasljeđa kojeg današnji klinci ne poznaju? Ma daj. Kakav eksperiment. To je čisti retro novog romantizma u kome je najveći interes benda za ekonomski efekt s dobro balansiranom udicom na ciljanu kategoriju riba - onu koja se može uhvatiti. Kederi, sunčarke, piškori... Možda se još nisu sjetili da je bolji efekt lov mrežom jer mamac za velike pjesme definitivno nemaju, a pokušavaju ostvariti veliki lov s vrlo tananom i prozirnom pripremom.

Naslovi: 1.Daughters of Cain, 2.I am chemistry, 3.Silly me, 4.Half asleep, 5.Dead sea scrolls, 6.Prophecy gun, 7.Computer canticle 1, 8.Divine simulacrum, 9.Child prodigy, 10.Gerson's whistle, 11.Uma, 12.Cold night, 13.Amen & goodbye

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 08/05/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*