Zahvaljujući Francisu Falcetu, direktoru Ethio-Sonic collection koji je svojevremeno pratio Etiopijski internacionalni glazbeni festival, dakako u Etiopiji, uočio je jednog posebnog vokalistu Asnake Guebreyesa s nekolicinom bendova (Mohammed Jimmy Mohammed Trio, The Ex, Addis-Abeba Police Orchestra with Getatchew Mekurya...), te mu je 2010. organizirana prva europska turneja po najrazličitijim lokacijama. Od jazz klubova, preko rock i world-music festivala do najzadrtijih undeground squotova, a mahom su reakcije bile oduševljavajuće. Čovjek na pozornici izgara totalnim ludilom, pa su u početku četvorica francuskih jazz glazbenika s njime pokrenula čisto garažni projekt da opipaju puls mogućeg benda. Damien Cluzel, inače gitarist Jump to Addis i Ethiopiques n°15, te Benoit Lecomte (bas), Lionel Martin (tenor sax) i Guilhem Meier (bubnjevi) imaju ogroman svirački staž sa imenima poput Paolo Fresu, Chris Speed, Didier Lockwood, Louis Sclavis, The Amsterdam Klezmer band, Cosmic Connexion, John Greaves... i vrlo brzo su shvatili da imaju koku koja nese zlatna jaja, te pokrenuvši ozbiljan bend dali su Guebreyesu potpuno odriješene ruke. On pjeva na originalnom materinjem jeziku tekstove nadahnute etiopijskom tradicionalnom baštinom, doduše, ja ih uopće ne razumijem i nemam pojma o čemu govore, ali ta njegova izvedba je nevjerojatna s ogromnom energijom, emocijama, senzibilnošću, agresijom, različitim finesama i abnormalnim rasponom glasa da bi mogao pjevati praktički sve, karikirano govoreći od metala i opere do dream-popa. Bend je prvo objavio d.i.y. EP bez imena 2010., te potom dva navodno fantastična studijska albuma "Yetchalal" (2012) i "Lantchi Biyé" (2014) o kojima su zborili svi relevantni mediji od USA i Europe do Japana budući da su obavili već nekoliko svjetskih turneja. Ovaj njihov treći album službeno objavljen 12.II 2016. razara na prvo slušanje. Muzičari od prve do zadnje sekunde praše gotovo kaotično-abrazivnu smjesu jazz-rocka križanog s post-punk/funkom i obaveznim world-musicom nadahnutim etiopskim folkom što čudesno impresivno funkcionira zahvaljujući brojnim poliritmijama, noiserski brundavom basu, progressive-rock aranžmanima i općenito vrlo teškom rock zvuku kojeg dodatno dekorira potpuno lucidan tenor saksofon. Uvodnici nekih pjesama zamirišu na noise-rock, neki na afro-beat, neki na kompulzivnu jazz-rock fuziju, ali skoro pa sve imaju vrlo zavrzlane formate u kojima se unatoč kompleksnosti snažnih ritmova neprestano nazire plesni akcent izuzev laganije "Gela gela" koja sadrži i blage psycho elemente, dok je trodjelna "Ambassel to Brussel1/ Wubit/ Ambassel to Brussel 2" u trajanju od čak 17 i pol minuta prožeta slojevitim stilskim paravanom s mnogim izmjenama laganijih, ali sasvim poliritmičkih tempova.



Za najavni singl izabrana je najreprezentativnija "Tchuhetén betsèmu" fiksirajući kompletan spoj ovog neuobičajenog sadržaja jazza, rocka, world-musica, kraćih improvizacija kojih ima, dakako mnogo više u preostalom dijelu albuma, te izbacujući u prvi plan taj virtuozno neuhvatljiv vokal Asnake Guebreyesa koji će otprve podsjetiti na način interpretacije David Thomasa iz vremena kada je s Pere Ubu bio u punoj vokalnoj snazi, ali niti upola ovako uvjerljiv i autentičan. Cjelokupan album je bezrezervno glazbeno-kolažno remek-djelo, unikat kakvog europska glazba još nije imala podjednako korespondirajući u svim navedenim fahovima, dakle od jazza, rocka, noisea do world-musica i dakako alternativnog izričaja jer po ničemu ovo nije komercijalna glazba, barem za sada. A s otkrićem ovog genijalnog grla i ovih četvoro sjajnih glazbenika koji ga prate, možda će budućnost ovog nevjerojatnog transžanrovskog stila biti prepoznata i kod šireg auditorija.

Nikako ne propustiti.

Naslovi: 1.Sèwotch men yelalu, 2.Tchuhetén betsèmu, 3.Lantchi biyé, 4.Endé Iyérusalem, 5.Gela gela, 6.Ambassel to Brussel1/ Wubit/ Ambassel to Brussel 2

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 10/04/2016