Zbilja se ne sjećam gdje i kako sam još u vrijeme bivše SFRJ kupio i nabavio ploču "Damned Die Hard" ovog slovenskog benda objavljenu 1989. za Blind Dog Records (hm, neki podaci govore da je to bilo u travnju 1990.?!, očito je greška, fino na omotu ploče stoji 1989., mogu vam pokazati, imam ploču), ali se sjećam da sam je imao na polici u kolekciji poredanoj po abecednom redu izvođača odmah tik uz Oto Pestnera, Pet Shop Boys, Tom Pettyija, Pilote, Pink Floyd, Pixies, The Police, Plave trave zaborava, Plavi orkestar, Ive Pogorelića, The Pogues, Polske Malce, Iggy Popa, Elvis Presleya, The Pretenders, Princa, Prljavo kazalište, Pro arte, Psihomodo popa, The Psychedelic Furs, Psychic TV, Public Image Ltd... (eh, nisam imao vinil The Pop Group da zaokružim kolekciju izvođača na slovo P, šmrc). Uvijek kad su mi frendovi, frendice i cure dolazile na pijanke, seks i fumanje trave redovito su se pregledavale LP ploče što ćemo slušati. Dok se došlo do slova P, već su bili svi poprilično iskomirani jer je izbor ploča od A do P bio uistinu velik. Već tad sam imao impozantnu kolekciju od otprilike 1000-1500 ploča što je za post-adolescenta i nekog tamo seoskog DJ-a od 22 godine velika cifra. Znalo se zaglibiti već na B (Bowie), C (Cave) ili E (Einsturzende Neubauten), tako da je svaka daljna potražnja za nekom 'drugom robom' završavala usredotočenošću k jednom izvođaču. Govorim o vremenu kada još nitko nije imao cd player u mome malom podravskom selu smijelo nazvanom gradiću, slušali smo ploče i kasete (njih sam imao dvaput-triput više nego ploča), a o internetu nitko pojma nije imao. Samo nas par što smo uživali slušati Kraftwerk, posebice "Computer love" stih 'I need a randevou with my data bet'. Tada nam je to izgledalo nešto nestvarno čitajući neke članke iz specijaliziranih magazina da dolazi vrijeme kada ćemo se priključeni na telefon povezati sa cijelom mrežom glazbe i moći snimiti sve ono što nas zanima na nekakve čudne naprave. Uistinu govorim o 1989/90., godinama prije raspada SFRJ kada su žganci i prežgana juha bili sastavni dio svakodnevnog jelovnika, a ako si uistinu htio nešto nabaviti od vinila, ljubomorno si skupljao svaki dinar i nije ti bila važna piva i jako slasna pizza iz Citadele, danas, kako mi kažu frendovi, srušenog legendarnog sastajališta na nogometnom igralištu u mome malom selu. Nekome politologu i današnjim vladajućim egzekutorima to uopće nije bilo 'lijepo vrijeme' jer oni nisu živjeli bezbrižan san jedne najodgojenije tinejdžerske i post-adolescentne generacije što je znala samo za mjuzu, provode i svoje zajebancije proizašle iz punk-rock estetike. Sve su nam to uništili. I hippy san stare generacije rockera, moj abnormalno agresivan punk stav zajebanta i romantično vrijeme mira, vegetarijanski 'meni' kojeg sam tada prakticirao punih 5 godina jer sam bio zaljubljen u The Smiths (a tko nije?), postojala je široka lepeza jako jednostavnih komunikacija u rocku i sve se znalo od Elvisa, Stonesa, Beatlesa, Floyda, Hendrixa, Zappe, kraut-rocka, Pistolsa, Joy Division, Gang Of Four, Buttholea, Exploited, Sonic Youth, Husker Du, R.E.M.... Sve smo znali da 'nešto' postoji u tom rocku i punku. Bili smo jako mladi i nestašni, željni ortodoksnog života, bacanja po fontanama u pol ciče zime samo da dokažemo koje smo mi face, skidali se goli na tulumima pokazivajući kare ko' pravi punkeri srednji prst sistemu zdušno zboreći jedini pravi ostatak tog 'starog svijeta' preko pjesama Discipline Kičme, Pankrta, Borghesie, ranog Orgazma i Parafa psujući mater svim seljacima što slušaju Đoleta, Dugme i Plavi orkestar. Trebala nam je totalna promjena na koncu 80-ih koje su već tada bile zasićene kićerajom i bižuterijom neukusa rock kulture koja se još uvijek nije smatrala kulturom. E, pa nemoj me prcati. Tikveš iz Makedonije, srpske Šumadije, Kekec iz Štajerske i Krajnske, ili Gruntovčan iz hrvatske Podravine, svejedno je.

Tako su moji svi, ama baš svi što su dolazili kod mene preskačivali ploču Phonebox Vandals, a bilo ih je uistinu na stotine, e, tu bi mogao napisati eseje o svakojakim zgodama na tulume uz mjuzu Queen, Inxs, Dire Straits, Duran Duran, Partibrejkers, Ramones, napušavanje na ambijentalnu glazbu, na Pink Floyd, na darkere, eksperimentaliste, na onu suštu suprotnost običnog ljudskog mentaliteta koji uvijek više vjeruje općenitom stanju društvene svijesti nego li sebi samome. Upravo te 1989. godine Sloba Milošević je vikao Albancima na Kosovu: 'ne čujem dobro' i 'ovaj narod niko ne sme da bije' niti ne sluteći da je otpoćeo rasplet krvavih i povijesno važnih godina koje se neće zaboraviti.

Samo dvije godine prije, 1987. okončao sam JNA u Ljubljani služeći vojni rok zajedno s Alexom Cepušem - Actooonom iliti Alex Bassom iz Celja gdje se igrom sudbine u isto vrijeme formirao bend Phonebox Vandals nazvan tipičnim punkerskim geslom za huliganske uništavače telefonskih govornica. Nas dvojica tada pojma nismo imali o tom bendu, a niti ga on mnogo kasnije nije spominjao u svojim mnogobrojnim literarnim izdanjima za ediciju Bratstvo duša gdje je objavio, ako se ne varam najmanje 15-16-17 knjiga. Možda jeste između redaka, ali, bome nisam zapazio. Ako jeste, to su za njega bili 'oni jebeni celjski alternativci' o kojima nije htio pisati. Međutim, bend sa članovima koji su otprilike naših godišta (možda 2-3, eventualno 5 godina stariji) se sustavno pokušavao domoći toliko željenog artikla, tog vraški dragocjenog vinila s vlastitim snimcima prvo se pojavivši na kompilacijskom kazetnom izdanju Beyoop i vinilnom "The return of Yugoslavia" za Street Tuff Records, a oba izdavača su bila zagrebačka. Za prvi i nažalost jedini album, spomenuti "Damned Die Hard" bilo je predviđeno 12 pjesama, no usljed vrlo loše produkcije uvršteno je njih 7, a nakon značajnih nastupa na YURM-u i Novi Rock 1989. bubnjar Peter Schmidt je baš u vrijeme snimanja napustio postavu posvetivši se menadžmentu i tonskoj brizi oko benda. Na palicama ga je privremeno zamijenio Bojan Stopar i koncem 1990. bendu se ukazala velika prilika da nastupe u nizozemskom Eindhovenu na Pre-Stab festivalu (2B) koji im je trebao biti velika odskočna daska za daljnu karijeru. Snimci s tog nastupa su trebali biti objavljeni na singlu za Blind Dog Records, no uslijed početka rata u SFRJ do toga nikad nije došlo, a bend se s novim bubnjarem Feim Jahirijem vrlo brzo rasturio promjenivši ime u Reb.Rep. Navodno su ti snimci iz Eindhovena dugo vremena čamili posve zagubljeni da bi u slučajnom spletu okolnosti bili pronađeni u obliku kasetnog zapisa kojeg je Grega Peer u svome studiju Peer obradio, masterirao i digitalizirao, te pripremio za konačno objavljivanje nakon punih 25 godina. I što se dobilo?

Moram odmah reći da je unatoč konvertiranju zvuka s audio kasete učinjen lavovski posao na račun benda koji niti upola nije ovako uvjerljivo zvučao kao na onoj nes(p)retnoj ploči gdje se čula samo baraža 'gluhe' produkcije jer tko je 1989. mario za nekakve hardcore-punk/noise bendove koji uz to još imaju i tekstove na engleskom jeziku. Elem, ovdje Phonebox Vandals zvuče onako kako su htjeli i trebali funkcionirati s moćnim mračnim i razjebanim frontmenom Matjažom Mlakarom čiji je vokal vrlo blizak Caveu iz vremena The Birthday Party, te sekcijom muzičara koji su evidentno svaki ponaosob bili u nekom svome rock-punk, pa čak i experimental žanru. Kompleksnost njihovog izraza nije izišao na svjetlo dana u obliku vinilnog izdanja, no na ovome snimku se jasno uočavaju mračne gitarističke crte Mitje Koštomaja proizašle iz post-punk estetike Gang Of Four, The Pop Group, melodične hardcore tutnjave (prve dvije skladbe "Chosen" i "Diablo"), te čudesno psycho-funkirani basovi Vojka Hlupiča - Floyda i Iztoka Mravljea po čemu su bili itekakva avangarda za sve one bendove što su se kasnije dičili s dvije bas gitare u postavi. Naravno da znate njih barem 5-6, nije ih potrebno spominjati.

Ne, Phonebox Vandals nisu bili 'tamo neki' hardcore-punk nabijači ili neuredno kaotični noiseri kako ih je prikazala ploča koju nitko nije htio slušati (i to bi trebalo ponovno objaviti, kaj ne?), bili su bend prije vremena s radikalnim idejama o spajanju punka, new-wavea, post-punka, gothica, hardcorea i noisea u jedno što je na ovim prostorima uspjelo stilski i sudbinski vrlo sličnim izvođačima - zagrebačkim Sexa i Trobecovim Krušnim Pećima, te sarajevskom SCH, a tada, te daleke 1990. nitko nije previše poklanjao pažnju ekscentrizmu ludila kad su se svi na ovim prostorima lagodno fiksirali na 'američku viziju' idealnog svijeta očekujući demokraciju i kapitalizam. Ha-ha-ha, ma koji generalni zajeb...

Jasno je da ima mnoštvo fanova u svijetu koji su spremni recimo Husker Du, Black Flag i The Birthday Party proglasiti najvažnijim i najvrijednijim svjetskim bendovima 80-ih u ovakvom fahu ili Sexu najboljim alternativnim ex-Yu bendom, ali kako se za Phonebox Vandals uopće skoro pa da i nije znalo, malo tko bi za njih dao mrvicu neke fanovske simpatije na račun onog užasno loše isproduciranog vinila.

Na svu sreću i hvala ne znam kome, pokazalo se da su Phonebox Vandals bili opako zajeban i neshvaćen bend miljama daleko od sranja raspadajuće Jugoslavije, da su tada 1990. imali sjajan alter-rock/punk-hardcore film u glavi koieg trebaju realizirati pred stranom publikom, a ne našim Kekecima, Šabanima, seljacima i čobanima s bijelim dugmićima. I da im je trebao netko s konkretnom produkcijskom idejom kako svu tu energiju kanalizirati u daleko uspješniji posao u kojeg su svim srcem i dušom ušli, ali ama baš nitko ih nije fermao, šljivio, jebao ili kako god da se izrazim u pozitivnom smislu što se tiče benda. Nije moje selo mjerilo njihovih težnji, ne, daleko od toga, moje selo čak niti ovaj snimak ne bi prepoznalo, pa baš da se i neki stari likovi odluče objaviti svoje odlične snimke za koje su uvijek tražili 'producenta' i onoga tko će prepoznati vrijednost njihove glazbe... Eh, svi ti su propali ili otišli u kojekakve vlastite zablude. Nisu sitne dušice, tjeraju biznis, ali ovo što su na ovome živm zapisu dali Phonebox Vandals je uistinu umjetnost alternativnog rocka i to onog avangardnog, najvažnijeg koji će tu na ovim prostorima ostati. Evo još nešto: niti jedna njihova pjesma s ovog zapisa ne zvuči 'na nešto' što se već čulo, podsjeti na puno toga (The Birthday Party i PJ Harvey), ali ama baš u ničemu ne sugeriraju na ono što se tada, a i danas znalo u rocku. Ovo je nevjerojatno. Fenomenalno. Savršeno. Všeč močno. Nešto uistinu najbolje što se iz dežele pojavilo, pa nema veze makar i sa zakašnjenjem od punih 25 godina. Ovo je renesansa rocka, dakako alternativnog, a da ga ovako sviraju današnji bendovi koji se prodavaju i nude pod 'alter', ja bih išao na svaki koncert i kupovao bi svaki njihov cd kad novih ploča ima tek onoliko kao prstiju meštra na banzeku i dečki s pilane.

Naslovi: 1.Chosen, 2.Diablo, 3.Afraid, 4.American hero, 5.Daddy (let me out), 6.Hallelujah, 7.Call me pain, 8.Young girl's bed story, 9.Mirror mirror, 10.Pigs in space, 11.Damned die hard, 12.Gigi, 13.Eldorado, 14.Adam

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 20/01/2016