Bazirani u Besançonu (osnovani 2004) pod utjecajima Metallice i Children Of Bodom, ovi Francuzi su znatno lijenije i sporije od većine bendova isplivavali na površinu. Prvo su se godinama gložili u postavi, tumbali s instrumenta na instrument dok Sam (gitara) nije postao vodeći pjevač, a dotadašnji Fab ostao na gitari (s njime na vokalu je ostao zabilježen prvi demo "Breakin' the Fury" iz 2007), a nakon što su im se priključili Nel (synth) i Joker (bas) uz stalnog bubnjara Maxa krenuli su u stvaranje prvog albuma, no niti tu nije bilo nekih obostranih slaganja. Jokera je prvo zamijenio Guillaume, a potom Remi, te se s novom postavom krenulo u sasvim drugom smjeru. Napušteni su bazični temelji thrasha, otišlo u progressive rock smjeru i realizirao se debi "And Fear Calms Down" (2011) pun utjecaja skandinavskog i američkog metala.

Četiri godine kasnije javljaju se s novim albumom "Supersymmetry" očigledno pokušavajući fiksirati i ustabiliti introspekciju u kojoj se osjeća poprilično nesklada, a bome i nadjačavanja što se odražavaju u stilskim strukturama. Bend jeste privržen thrash konotacijama, moćnim pjesmama s melodijama, laganim natruhama progressive aranžmana i alter-metal konotacija, ali se vidljivo koška u toj kompozitorsko-kreativnoj spregi. Svatko od njih se pokušava izraziti kao najbolji instrumentalist, previše je u njihovoj glazbi 'catchy' solaža, nadosnimljenih vokala i različitih studijskih intervencija u težnji da sve funkcionira 'supersimetrično', no malo brus.

Pretrpali su glazbu u nekim dostatno žestokim pjesmama ("God in hell", "Walking dead", "Depersonalization", "Wasted time"), a onda neočekivano svako malo zaokrenuli u mračniju baladičnost i akustiku ("Breath inside me", "Living time", "Wild night") dok ostatak benda takoreći prodaje zjake i vjerojatno se dosađuje najradije preskočivši taj set kad se gitaristi nadjačavaju staccatima u kojima ritam sekcija gotovo nema nikakvu ulogu. S druge pak strane, za slušatelja sve ovo predstavlja svojevrsni užitak u raskošnosti instrumentalističkog umjeća i gordoj monumentalnosti, kao i Samovih vokalnih metamorfoza s kojima doseže i šmek metalcore/hip-hop urlatora, a bome ponekad i teen-pop vokaliste, doduše ne onako banalno sladunjavog i patetičnog, no evidentno se u osnovici ideje puca na vrlo široki segment publike što će reći da Khynn u osnovici razmišlja vrlo komercijalno s ovakvim poprilično zbrćkanim kolažom svega i svačega. Ipak, tu su tri donekle solidne singl pjesme uz prateće video spotove "Tainted impression", "Persona" i spomenuta "Depersonalization" u kojima su uspjeli postići ravnotežu kreativnih želja i stvarnih realizacijskih mogućnosti. Možda, da nemaju toliko osobenih egocentričnih težnji i da su pod paskom samo jednog vođe, sve ovo bi moglo biti znatno bolje. Uostalom, ako promotrite sam foto benda, svatko od njih četvorice je okrenut u jednom pravcu. Očito su svi na svome metal terenu (čitaj mainstream), ali razmišljanja o demokratskoj podjeli zadataka unutar benda su im posve drugačija. Čini se da ne žive u zajedničkom duhu stvarateljstva i da ih jedino neki komercijalno uvjerljiv rezultat može zadržati na okupu. Za sada se ne doimaju kao bend s dovoljno uvjerljivim zgodicima za tako nešto mada su u principu zanimljivi za poslušati, ali samo kao čista razbibriga na putu prema daleko ubjedljivijim i značajnijim ostvarenjima iz širokog suvremenog metal asortimana. Ne, to nije to što se očekuje od žestokih gitara i kompleksnih aranžmana, a u svemu tome manjka i strukturalno sročena priča bez obzira što ona na prvi pogled ima neku cjelinu i konceptualnu fabulu.

Naslovi: 1.Tainted impression, 2.God in hell, 3.Black circles, 4.Breath inside me, 5.Persona, 6.Walking dead, 7.Living time, 8.Depersonalization, 9.Wasted time, 10.Wild night, 11.Into the supersymmetry

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/01/2016