Mnogo od ovog kratkog 15-tominutnog EP-ija podsjeća na Muse, dakako iz onih puno boljih vremena s početka prošle decenije kada su Bellamy i ekipa bili vrstan pandam alternativnom i progressive-rocku. A i sami znate na šta je taj bend spao u zadnjih 5 godina: muzika je tu postala ponajmanje važna spram scenskog spektakla, svjetlosnih efekata i raznoraznog vizualnog kičeraja. Na svu sreću, ovaj francuski trojac se postarao da barem na ovome prvom zvaničnom nosaču zvuka nastavi još dublje zagaziti u teritorij kojeg su napustili Muse. Mada im biografija kaže da su startali 2012. kao pop-rock trojac i iste godine snimili elektrificirani demo nakon kojeg ih je napustio bubnjar Antoine, da bi dolaskom drugog bubnjara Thibault Fauchera počeli raditi kompleksnije i zamršenije pjesme, te javno nastupati zaredavši 2015. tek nekoliko koncerata u domovini. Jasno, ponosni su na ovaj materijal objelodanjen u listopadu iste godine, a kako i ne bi jer kroz 3 kompozicije pokazuju vrsnu kakvoću svirke s gitarskim pletenjima Florent Gerbaulta koji umije i pojačano 'zarašpati' distorziju, te vokalno donijeti upravo Bellamyijev senzibilitet, no nije to i jedina odlika. Pjesme im obiluju svime i svačime, od inspiracije post-rockom, alternativnim tenzijama kojima su se nadaleko odmakli od početnog pop-rocka, sve do elemenata mathcorea s natruhama mekših The Dillinger Escape Plan, Dredg, Russian Circles, Pianos Become The Teeth i The Ocean. No, za razliku od mahom svih navedenih vedeta koje ponekad uistinu znaju zatupiti dosadom i monotonijom (osobito Russian Circles), Light Deflection su izbjegli one stereotipove s dugotrajnim uvodima, razvučenim aranžmanima, repeticijama i ponekad do zla kružnog sentimenta zaobišli ona krešenda koja nikako da okončaju.

Kod njih su kompozicije čvrste, relativno kraće s obzirom na sam fah progressive/post-rock skulpture i što je vrlo bitno, pjevne su, rasplesane i raskošno dekorirane gitarskim staccatima što podsjećaju na fino prebiranje po piano etidama, tremolima, brundavo distorziranim melodičnim basovima, a bome se tu pronađe i harmonija klavijatura te i poneka trubačka dionica ostavljajući dojam benda od barem petero glazbenika. Uvodna "Sanzu River I" sadrži relativno jednostavniji pop obrazac bezeciran za potencijalni hit-singl, no naredne dvije "Lanterns factory" i "Monsters" se razbarušuju u kompleksnost moćne sinergije rocka i lakšeg mathcorea s mnoštvo uspona i padova, različitih aranžmanskih zahvata, instrumentalnih interludija, promjena tempova, te ukusno odabranom melodičnošću gdje i bas i gitara održavaju unakrsno prepletene kontemplacije ne zaboravljajući sklad i osjećaj za ravnopravne međuigre.

Ovim Francuzima treba skinuti kapu u čast ovolike koncentracije harmoničnog i usklađenog, doduše odavno poznatog progressive klišeja, ali su barem za razliku od standardnih prog ili post-rock izvođača umnogome obogatili stilizaciju posezanjima u ne toliko razvikane, no vrlo zahtjevne subžanrovske teritorije. Vrlo ugodno, ali i prekratko zvučno štivo s kojime po svemu predočenome najavljuju mnogo perspektivniju i kreativniju budućnost kompleksnog melodičnog rocka.

Naslovi: 1.Sanzu River I, 2.Lanterns factory, 3.Monsters

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/01/2016