Ograničavati prirodu glazbe sortiranjem u ladice katkad zna biti jalov zadatak. Ili barem to tako smatra njen tvorac u želji za postizanjem efektnijeg učinka na percepciju slušatelja kako bi se odvojio od nekih stilsko-žanrovskih utabanih gabarita. Evo, talijanski Zeus!, dvojac iz Imole osnovan ujesen 2010. kojeg čine Luca Cavina (bas, vokal) i Paolo Mongardi (bubnjevi) tvrde da nisu metal, punk, hardcore, math, noise, progressive, jazz-core ili bilo kakav žanr s predznakom 'post'. Da su samo rock bend oslobođen bilo kakvih strukturnih načela i da samo hoblaju po rocku. Pa ipak, termin rock je uistinu jako širok pojam od Elvisa i Stonesa do friškog albuma Rod Stewarta ili mnogobrojnih elektronsko-kibernetičkih inačica proizašlih upravo iz r'n'r terminologije. Suvislo shvaćajući kad sam u ruke uzeo ovaj album i u info-press materijalu dobivenom direktno od promotera pročitao 'genre: rock' prvo što sam pomislio i što mi je palo na pamet bio je mainstream u stilu Lenny Kravitza, Parnog Valjka i klasičnih rock djela Neil Younga. Ali vidi vraga, ma kakvi, ni govora. Ni u ludilu. Ništa od toga. Da pojednostavim priču, ovo je tipičan stil stare, rane Disciplina Kičme, pa valjda prvog benda u svijetu što je zvuk minimalizirao samo na dva-tri analogna instrumenta (tu se podrazumjeva i vokal). Ok, Suicide su imali samo synth i vokal. Ovi Talijani šibaju vrlo sličnu Kojinu strukturu s mnogo improvizacija, priličnom energijom u kojoj se pronađe i hardcore elemenata, a i svega onoga što sami navode da nisu. Distorzirani bas plete staccata, riffove, solaže, eksperimente, slobodne ekspresije švrljajući pomalo i u jazzu, mathu, noiseu, a bubnjevi ga koordinirano i koncizno prate u tim šarolikim vrludanjima. Ne mogu tvrditi što su ranije točno radili jer prethodna dva albuma "Self-Titled" (2010) i "Opera" (2013) nisam čuo, no ovdje praktički i nemaju vokala izuzev krikova u nekoliko sekvenci, odnosno, "Motomonotono" je instrumentalni rad podijeljen na nekoliko vitalnih dijelova što se bitno razlikuju jedan od drugoga.

Prvih 5 komada su virtuozne razarače s iskrivljenim rezbarijama po rustikalnoj konstrukciji u koju su osim lucidno nafilanih žustrih pletenja uključeni i pozadinski efekti reverba uz blage ambijentalne uvodne dionice, te se nikako ne može smetnuti dojam prvog albuma Kičme "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno" (1983) barem u tom zvučno-fiktivnom aspektu. Koja je tada svirao tipične post-punk distorzirane dionice, a Cavina koliko god izbjegavao termin math upravo mnogo pleše po njemu i mahom se vrti u krug minimalističkim repeticijama postižući fragmentalnu dinamiku. Obično izabere neki zgodan kratki detalj i onda ga prangija i prangija do iznemoglosti uz vrlo malo promjena, a kad se tako zareda gotovo cjelokupna konstrukcija albuma, nakon cirka 15-20 minuta čitavo djelo pada u dosadnu minimalističku predvidljivost. Ima tu jedna povezujuća caka: album je uistinu inspiriran minimalizmom i to Steve Reicha kome su posvetili središnju, vrlo laganu psycho - ambijentalnu temu "Panta Reich" bez bubnjeva u kojoj se razotkriva cijeli smisao njihove vrlo jednostavne potencijalne energije, dok je preostali dio nabadanje vrlo sličnih brundajućih improvizacija s furioznog početka uz abnormalno vrištanje kroz hardcore pržione "All you grind is love" i "Rococock fight", vrlo mekaniji programatski instrumental "Shifting" (izdavač ga opisuje 'kao da vam netko glavom nabija po zidu', ha!), te višeslojni finiš "Phase terminale" od 7 i pol minuta u kome ponovno uranjaju u psihodelični ambijent, ovaj puta kombiniran i sa stereotipnim cirkularom noise repeticija.

Zvuk im je vrlo dobar i pun energije, ali meni osobno jako smetaju ta stalna ponavljanja u kojima se ostvari veoma malo na glazbenom planu. Nakon nekoliko preslušavanja iscrpi se sav iskonski naboj, otkrije se primitivna infrastruktura od najjednostavnijih elemenata, a s obzirom da nema melodije, konkretne lirike i nekih sporadičnih finesa izuzev tih spomenutih background efekata, svako daljnje preslušavanje je nepotrebno. Ovo jedino ima smisao na prvu loptu, prije svega na koncertima za koje pretpostavljam da su posve lucidni, dok se onaj umjetničkiji dekor nikako ne može uhvatiti mada su se poslužili natruhama Steve Reicha koji je ipak miljama daleko od Zeus!

Naslovi: 1.Enemy e core, 2.Colon hell, 3.Forza bruta ram attack, 4.San leather, 5.Krakatoa, 6.Panta Reich, 7.All you grind is love, 8.Rococock fight, 9.Shifting, 10.Phase terminale

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 16/12/2015