Novozelandska scena je krajem osamdesetih preplivala oceane i došla u domove mnogih europljana, amerikanaca i drugih. Došla je nekim čudom i do naše zabiti i tako smo mogli svjedočiti raširenosti i raznoraznosti te daleke scene, koja se u stvari ni po čemu nije razlikovala od bliže nam. Samo je bila izdaleka pa time i egzotična. Za to je zaslužan njihov indie label Flying Nun, pandan američkim odn europskim indie labelima Rough Trade, Mute, Factory ili 4AD. Oni su tada okupili kremu scene na značajnoj kompilaciji Tuatara, koju su kao prethodnicu pustili u svijet. Na njoj su se našli tada predvodnici scene, od koijh su neki,moglo bi se reći postali planetarno poznati. To su prije svega The Verlaines, The Clean i The Chills. Od 1986, kada je kompilacija objavljena do danas, mnogi od njih raspali su se i rasformirali u međuvremenu, no ostavili su trag dublji od novozelandske scene. Jedni od njih, The Chills, nakon desetogodišnjeg studijskog posta, a nošeni uspjehom i pohvalama prošlogodišnjeg izdanja BBC snimaka, objavili su album. I to kakav. Svjež, aktualan i slobodno mogu reći, jedan od najuzbudljivijih ovogodišnjih.

Martin Phillips, čovjek upečatljivog glasa i specifičnog sviranja gitare, te vođa benda, jedina je konstanta The Chillsa, a do danas je osim njega kroz bend prošlo preko 25 ljudi.



Za ovaj album, okupio je novu ekipu, i oborio me s nogu. Slušajući Silver Bullets čini mi se da sam se vratio u njihove najbolje dane kada sam uz Heavenly Pop Hit mogao preživljavati bez hrane i vode. A upravo taj epitet mogao bi se upotrijebiti pri opisu njihovih pjesama. To su nebeske pop pjesme koje se slušaju s osmjehom na usnama. Trio s kojim ulazi u album, Warm Waveform, Silver bullets i Underwater Wasteland, najjače je ovogodišnje otvaranje albuma koje je prošlo kroz moje plejere. Toliko jednostavne, a toliko upečatljive gitarističke bravure, da se pitam odakle ih vadi, pogotovo ako se sjetim njegovih ranijih radova.

Da znaju snimati i komplexne pjesme, neke uz koje se mora malo i razmišljati pokazuje i osmominutna Pyramid/When The Poor Can Reach The Moon koja unatoč slozenosti kompozicije čini hajlajt albuma i pokazuje da je Phillipsova genijalnost izrasla u pravome smjeru, te da je sreća da se uspio riješiti problema s nadozvoljenim supstancijama.

Hvala mu na tome i hvala na ovom albumu u nadi da na sljedeći neću čekati 10 godina.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 08/12/2015