Nema puno singlova koji se recenziraju, zar ne? To vrijeme je prošlo otprije 20-tak i više godina kada je primat kratkog i slatkog zadovoljstva malih 7'' (inča) plastike zamijenio užitak cijelog albuma s kojeg su se u principu skidali singlovi koji su bili mnogo puta zanimljiviji po svojoj B-strani.

E, ovako da ne kompliciram stvar. Bio sam na koncertu koji se održao u podne Svačije je pravo živjeti!, 8.XI 2008., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu koji je posvećen Luki Ritzu i svim mladim ljudima koji su tragično završili život zbog nasilja. Tko zna koliko je među tim preminulim mladim ljudima bilo budućih genija, fanatika za svoju struku ili običnih porodičnih ljudi koji bi bili spremni organizirati život da doprinose svojoj porodici, životu i ljubavi. Jerko Marić i njegov band Adastra su dokazali širokoj javnosti da su rock band koji umije od ovakve tragedije napraviti svjestan, protestni i angažirani bunt protiv nasilja među mladim ljudima organiziravši koncert gdje se svijesno daje do znanja da ovakve brutalne stvari zaista nisu potrebne, a da ne okrenu cijeli ovaj proces u svoju korist. Jerko je ovim potezom dokazao svim nevjernim Tomama da nije glazbenik koji se 'fura', nego da je autor kojeg pogađa surova stvarnost i zbilja ove situacije gdje se mladi ljudi ubijaju između sebe zbog takoreći bezveznih razloga. Na tom koncertu 'Svačije je pravo živjeti', Jerko je pročitao tekstualni sastavak djevojčice iz 4. razreda osnovne škole koji je potresan (imam video snimak). A nakon toga je Jerko pred uglavnom osnovnoškolcima i srednjoškolcima rekao 'nemojte gledati Dnevnik i informativne emisije na TV, dok ne budu stavljali dobre vijesti na naslovnice, samo pratite glazbu'. Čovječe, i ja sam bio u tim godinama, znali smo se zmlatiti zbog bedastoće kaj sam ja obožavao Pistolse, Gang Of Four i Kraftwerk, a oni Deep Purple i The Doors jer su bili stariji dečki koji nisu voljeli punk, elektroniku i činjenicu da sam bio mladi dečko koji je bio ljepotan poput David Sylviana u pripizdini zvanoj Đurđevac...

Da ne serem, nazvao sam Jerka i rekao mu 'čovječe, imaš hit godine'. A on mi je rekao sramežljivo 'misliš?!'. Ne da mislim, nego sam uvjeren da je "Surovi grade" pravi angažirani hit godine kakvog nisu imali niti Bob Dylan, The Beatles, The Rolling Stones, Van Morrison ili U2. Manje-više svi su rock izvođači 'izmišljali' teme o kojima govore, ali Jerku i Adastri to u ovome slučaju nije bilo potrebno bez obzira što netko mislio o njima. Pogledaj tekst koji kaže 'surovi grade, reci tko se skriva u tvojoj utrobi/grade/ ruke krvave, koga se štiti /grade/ od istine/ ma, daj utjehu /grade/ majci bez utjehe što tuguje... znaš da bojim se grade, kad ubijaju mlade/ jer su šareni, jer su drukčiji/ a nijemi žandari ne vide i prešućuju, a još gore je grade da krvnik slobodan, među nama je...' "Sunday, bloody, Sunday" U2? Ili Boa (npr. "Sela gore") ili Idoli sa albuma "Odbrana i poslednji dani". Jest, Jerko je napravio stvar koja je ravna U2, Dylanu, Stonesima, Morrisonu, R.E.M. Istina dolazi na vidjelo, a glazba je sa komornim simfonijskim početkom i malo elektronike koju mi je Jerko objašnjavao prije godinu dana, strašno dobra mainstream kompozicija oslobođena uzora. Jednostavna i odlična stvar, ponavljam, hrvatski rock hit 2008.

Ako se nakon ovog singla bude pitala kreativnost Jerka i Adastre, to je stvar proučavanja.. Ne tvrdim da je ovo njihov krajni kreativni domet, ali "Surovi grade" je hrvatska rock stvar godine 2008.

Za mene.

I za majke koje su izgubile svoju djecu.

(netko poput Adastre im je posvetio 5 minuta pažnje koje im ništa ne znače)

Kako majci i ocu nadoknaditi ono u što su ulagali? Ta vrijednost ne postoji.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 13/12/2008