Francuski četverac je po fonetskom isčitavanju imena vrlo lako zamjeniti s albumom "Heliogabalus" švicarskih doomcore/black metalaca Rorcal iz 2010. jer su značenja u oba slučaja ista i odnose se na rimskog imperatora Heliogabalusa, znanog i pod imenom Elagobalus (pravim imenom Varius Avitus Bassianus, a punim carskim nazivom Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus). Vladao je rimskim carstvom od 218. do 222. godine p.n.e., o njemu povijest govori kao o izuzetno perverznom vladaru sklonom na najrazličitija seksualna iživljavanja, a smaknut je zajedno sa svojom majkom u dobi od samo 18 godina. Odsječene su im glave, pa su njihova naga tijela prvo vučena po cijelom gradu, a nakon toga su bačena u rijeku. Oki-doki. Ovaj Eliogabal je nastao sasvim slučajno i s metalom nemaju mnogo zajedničkih crta već daleko više s jazzom koji ih je po afinitetima povezao na CRR u Lilleu. Maël Bougeard, Paul Ménard, Pierre Pasquis i Thomas Coquelet su vježbali vrlo kratko i već 2013. su imali debi album "Foetal Material" na kome su osim jazza ispleli rock, noise i metal, te im se tom prilikom priključila i Sakina Abdou s kojom i dalje kruže promotivne fotografije sugerirajući da su kvintet. Osim ovog neobičnog imena benda kojeg povezuje i subverzivno književno djelo Antonina Artauda, dakako o spomenutom rimskom caru, a i talijanska barokna opera samo se nakratko možebitno zavarava da je revalorizacija starih umjetničko-povijesnih arhiva. Rock postava (bas, bubnjevi, gitara) s nekoliko duhačkih instrumenata (sax, truba uz pripomoć gostujućih Jérémie Ternoy & Pierre Mauget) proteže na ovome drugom albumu smjesu rocka i jazza nastavljajući serijal novih francuskih bendova sklonih ovakvoj fuziji nu-jazza sa svime i svačime. Kako nemaju vokal, osnovicu čini upravo ta ritmička rock podloga, a duhačke dionice filajući jazz s ne baš osobitim improvizacijama ipak daleko više minimaliziraju melodičnost. Materijal nije kao u nedavnom primjeru benda Alfie Ryner žestoko nabrijan na noise izuzev uvodne kratke kompozicije "Un caillou dans chaussure", već izranja iz laganijih uvoda s opskurnijim repeticijama mic po mic stvarajući raznorazne figure od jednostavnijih "La boisson pas l'oiseau" i "Syndrome Marfan (Au summum de la tronconneuse feat. Jérémie Ternoy & Pierre Mauget)" u kojima se osjećaju i nezaobilazne natruhe bluesa s eksperimentalnijim pristupom eksplodirajući u pritajeni kaos, poigravaju se sofisticirano s math-rock elementima u "(Almost) On the same line" posegnuvši i u kompleksnije sfere. Ili se kao u pretposljednjem komadu "Drague de pigeon (feat. Jérémie Ternoy & Pierre Mauget)" uhvate u letargiju baladičnog raspoloženja.

Većih bravura i nema. Gitara je najkompaktnija fleksibilno se oblikujući u svakoj prilici, a višestrana razdvojenost ostatka ekipe sama po sebi nameće element jazza, osobito u duhačkim dionicama kao osnovni temelj oko kojeg se sve razvija bez nekog značajnijeg kanaliziranja u smjeru bogatijih aranžmana. Kako su kraće vrijeme na sceni, za očekivati je da bend može daleko više i kreativnije.

Naslovi: 1.Un caillou dans chaussure, 2.La boisson pas l'oiseau, 3.Syndrome Marfan (Au summum de la tronconneuse feat. Jérémie Ternoy & Pierre Mauget), 4.(Almost) On the same line, 5.Drague de pigeon (feat. Jérémie Ternoy & Pierre Mauget), 6.Cynorrhodon

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 01/09/2015