Ako Vam je poznato ime Lucy Rose, a nikako da prizovete u memoriju događaj vezan uz nju, evo male pomoći. Njen vokal stoji iza predivnih bekvokalnih dionica na zadnja tri albuma Bombay Bicycle Club (sjetite se Carry Me ili Home By Now sa zadnjeg), a bome i na pjesmi This Sullen Welsh Heart Manic Street Preachersa s albuma "Rewind the Film". Eto, sad je sve malo jasnije. I ne moram objašnjavati kako, zašto i zbog koga se počela baviti glazbom.

A i da Vam nisam ovaj uvodnik napisao, čim bi čuli Our Eyes, asocijacija na Bombay Bicycle Club bila bi neizbježna. Fini uglađeni pop s malo world elemenata i s daškom elektronike ono je što će nas pratiti tijekom cijelog albuma.



No, ovo Lucy nije prvi album. Ima ona još jedan iz 2012., koji je unatoč pojavljivanju nekih pjesama u poznatim serijama i reklamama, prošao prilično nezapaženo. I dok je taj debi album bio, mahom prošaran depresivnim tonovima i textovima, novi je vedrijih tonova, pomalo sladunjav, što bi možda moglo značiti da je Lucy ušla u neku dobru vezu i ima razloga za veselje. Da baš sve ne bude u tom tonu, pobrinula se u Nebraski i Into the Wild koje svojom melankoličnom sjetom ipak odskaču od ostatka materijala.

Moram priznati da sam zbog jakih referenci s početka texta i njenog divnog vokala s radošću prionuo slušanju albuma, međutim s razočaranjem moram priznati da me muzički dio svojom nemaštovitošću potpuno razoružao i mogu samo reći da je šteta ovakav glas trošiti na ovakvu muziku.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 15/07/2015