Ova četvorka britanskih mladaca, koji se čine mlađi čak i od Arctic Monkeysa, ušla je u trend art-pop-rock furke a to osim glazbeno dokazuju i vokalom njihovog pjevača Jack Steadmana, koji je u većini pjesama na raskrižju između vokala Editorsa i Interpola.

I tako je sve dok ne počne pjevat Dust In the Ground. Da ne poznam opus Joy Divisiona tako kako poznam, pomislio bih da je to neki ispolirani neobjavljeni original. Čak je i bas dionica Ed Nasha prilično autentična. Istina dolazi na vidjelo tek nakon minutuičetrdesetpet, kad nas "killersoidna" gitara Jamiea MacColla prebaci u drugi svijet. Nepravedno bi tu bilo izostaviti njihovog bubnjara, kojeg ako zbog ničeg drugog, treba spomenuti zbog zanimljivog imena i prezimena. Čovjek se zove Suren de Saram.

Prije toga, Lamplight može ući u art-pop klasike odmah danas, dok Evening/Morning sa stihom "I'm ready to owe you anything", baca u sevdah. Ostatak albuma je u istom ili sličnom štimungu. Malo darkerije, malo bučnih gitara, malo oplakivanja, pa tko voli nek izvoli. Svakako i bez oklijevanja poslušajte i Magnet. Po mogućnosti u nekom od mixeva koji kruže internetom.

U posljednje vrijeme čulo se i boljih, ali i lošijih albuma sličnog sadržaja, a ako ste tinejdžer ko što sam ja bio kad sam slušao Joy Division, ovo je dosta dobar početak za Vas. A ako imate barem dvaput osamnaest onda izvucite neki vinil od Joy Division i iznenadite se po ko zna kojiput, kako to i dan danas svježe i dobro zvuči.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 03/09/2009