Ratko Vojtek je, vjerujem, ime koje nije pretjerano poznato čitateljima našeg portala. U kratkim crtama, Ratko svira bas klarinet i, kako piše na omotu cd-a; svoj kruh zarađuje kao filharmonijski solist. Diplomirao je kod slavnog Harryja Sparnaja u Amsterdamu - gradu u kojem se zarazio jazzom. Dobio je mnoga europska i svjetska priznanja, a veliko priznanje stiglo mu je iz Amerike gdje ga je Jazz at Glance usporedio s Keithom Jarrettom i Eddiem Palmierijem. Na svom samostalnom uratku, Vojtek šara raznolikim materijalom, ponajviše obradama velikih autora. Cijeli album počinje zaigrano, pjesmom "Mountains" Abdullaha Ibrahima, gdje autor prostire prste po klaviru poput razigranog dječaka. I kroz prve dvije tri pjesme, njegov rukopis je šarmantan i lagan, probavljiv i onima koji nisu u jazzu. U petoj pjesmi sebi svojstvenim potpisom igra se s improvizacijom Händelove "Passacaglia", koju bi klasičari čistunci malo teže progutali. Jedna od najpoznatijih kompozicija ovog cd-a je "Take Five". Napisao ju je Paul Desmond, u to vrijeme saksofonist Dave Brubeck kvarteta. Pjesma u prvih nekoliko minuta apsolutno odgovara originalu, jasno uz Ratkov aranžman. Negdje na polovici pjesme kreće jedan improvizacijski ciklus, prvo na klaviru, a zatim simultano(!) i po perkusijama. Tu autor potpuno unosi svoj potpis kojim pokazuje veliku slobodu izražavanja. Psihodelija i igranje sa zvukovima koji tad kreću, odvajaju ga od standardne jazz forme i apsolutno opravdavaju drugi dio naslova albuma Beyond. Tu je Vojtek potpuno nepredvidiv. To je i najveći kompliment albumu, jer nije lako snimiti jazz album s jednim instrumentom, a slušatelja konstantno držati prikovanim za stolicu. Kratki povratak pitkijim melodijama napravio je s "Children's Song No. 4" (Chick Corea), i autorskom "Voodoo". U zadnje dvije kompozicije okreće kormilo za 180 stupnjeva i izbacuje klavir. Totalno avangardno i slobodno igra se s "Dick Tracy and the Mistery of a Love Song" Berislava Šipuša, gdje kombinira zvuk bas klarineta i perkusija u kombinaciji klasike, jazza i psihodilije. Iako pjesma traje skoro četrnaest minuta, neprevidivošću inspiracije i kvalitetom improvizacije nudi nekoliko pjesama u jednoj. Svoju "One Man Plays the Drum", kojom zatvara album, posvetio je jednom od najvećih, Milesu Davisu. Djembe i perkusije koje tu vladaju, apsolutno pokazuju svu raskoš koji jazz improvizacija i sloboda glazbe može ponuditi.

Ratko Vojtek napravio je jednu nesvakidašnju ploču, posebno za naše prilike. Album nema komercijalnu snagu, niti će i u jednom trenutku u njemu utočište naći štreberi koji poštuju postulate određenog žanra. Onim drugima, koji s jednakim žarom mogu percipirati avangardnu ljepotu Matthewa Shippa i minimalizam Carle Bley, ovaj album će biti prava poslastica.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 25/06/2015