Prvi album nisam slušao i ako su aluzije o rocku, barem onakve za kakvog se smatra u zadnjih 20-tak godina, onda su razlike kod ovih Francuza iz Nantesa vrlo velike spram The Rolling Stones, U2, a pogotovo Springsteena ili Neil Younga koji važe kao živući kraljevi žanra. Ne, nimalo sličan rock. Watertank su očito izrasli iz post-grunge generacije koja ima sklonosti i prema hardcoreu, doom i post-hardcore, a djelomično i metal-rocku, odnosno točnije rečeno, najpravilnije bi se ova muzika mogla svrstati u žestoki alternativni rock.

Prve tri pjesme "Automatic reset", vrlo brza "Fever" i djelomično tromija "Contrails" slijede post-grunge etiku što znači žestoke gitarske riffove, eksplozivnost, bombastične ritmove, naglašene bas figure s čestim breakovima i gitarskim međuigrama, a vokal i cjelokupni dojam aludiraju na Nirvanin "In Utero". U ovoj posljednjoj može se osjetiti i dio hardcore backgrounda, ali tromijeg s nekim kompleksnijim atmosferičnim dionicama. Međutim kad uslijedi "DCVR" s vrlo teškim sludge/doom (ustvari heavy-blues) riffovima odmah će te se prisjetiti Torche, pa i nekih tromijih stvari Fugazi što sveskupa i nije baš neki rock, već znatan iskorak iz bilo kakvih striktnih žanrova. Bend voli s vremena na vrijeme uspostaviti i atmosferičnost, barem na početku pjesme "Last/ Lost hope" koja se potom pretvara u klasični Foo Fighters sa zanimljivim gitarskim razgradnjama na melodične solaže s eruptirajućim nastavkom u najkraćoj, tipično Fugazi-jevskoj "Surrender" (taman za album "Red Medicine", 1995). Teži heavy riffovi umjerene "Doomed drifters" s finim tremolima, ali bome i nekim zahtjevnijim dionicama koje pokazuju progressive liniju ponovo k ambijentalnijim sekvencama ogoljenim do post-rock manira opet ukazuju na postojanje nekih sasvim drugačijih utjecaja, a najdulja "Scheme" (5 i pol minuta) izvire iz post-rock melankolije s nijemom harmoničnom pozadinom mirnoće pretvarajući se u vrlo lijepi indie-rock dinamički podignut do Pixies finoće albuma "Doolittle" što je ujedno i najljepša pjesma ovog albuma.

Naslovna "Destination unknown" ustvari i otkriva čitavu srž sa svojim vrlo laganim tempom da se bend još uvijek traži i tapka skakajući od jednog do drugog uzora i idola, tako da osim alter-rock/post-grunge ugođaja kojeg pružaju, a i čisto solidnog hrapavijeg vokala (prilično sličan Kurtu Cobainu), sve se ovo manje-više svodi na dobro odmjerenu furku s izbalansiranim elementima koji mogu preko noći bend dovesti do velikih zvijezda. A s druge strane, mogu mu i odmoći jer racionalno govoreći slijede tipičnu lirsku priču svakog drugog benda koji se traži ugađajući publici. Nemaju stav i njihova je destinacija uistinu nepoznata, ali niti to nije ništa loše. Mnoštvo ljudi ionako ne znaju u današnjem 21. stoljeću gdje se nalaze. Svi su zbunjeni.

Nije loše, može proći.

Naslovi: 1.Automatic reset, 2.Fever, 3.Contrails, 4.DCVR, 5.Last/ Lost hope, 6.Surrender, 7.Doomed drifters, 8.Scheme, 9.Destination unknown

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 20/06/2015

> vidi sve fotke // see all photos