Ha, niti punih godinu dana nakon reizdanja Spratlanovog "Apollo And Daphne Variations", nezavisne trilogije iz različitih perioda koju je objavio bostonski BMOP/ sound, pojavilo se još jedno - "Hesperus is Phosphorous", originalno nazvano "Vespers Cantata". Izdavač je ovaj puta Innova Recordings, a neki glazbeni znalci hrabro tvrde da je riječ o ponajboljem Spratlanovom radu u cjelokupnoj karijeri.

Djelo je postavljeno na vrlo zanimljive mitološko-povijesne, pa i znanstveno-astrološke temelje. U vrijeme stare Grčke i helenske kulture smatralo se da postoje dvije najsjanjije zvijezde: jutarnja Phosphorous i večernja Hesperus koja se pojavljuje u sumrak. Međutim, stari Babilonci su još prije njih znali da su i jutarnja i večernja zvijezda jedno te isto - planeta Venera koja gledana kroz različitu optiku i s različite perspektive, kao i samih vremenskih prilika na nebu daje dojam dva različita galaktička tijela. Oh kako su stari Grci bili u zabludi...

S ovako paradoksnim zabludama optičke varke bitne za povijesne i znanstvene rasprave, libretisti Adrienne Rich i Richard Feynman su napisali intrigantu liriku, te u potrazi za adekvatnim angažmanom došli do Spratlana koji je bez imalo zadrške prihvatio rad na glazbenoj konstrukciji povezavši se s filadelfijskim dirigentom Donaldom Nallyijem i njegovim mješovitim vokalnim zborom The Crossing. Naravno, trebalo je pronaći i odgovarajući orkestar, a izbor je pao takođen na filadelfijski ansambl Network for New Music. Rad je po svemu sudeći bio vrlo opsežan i dugotrajan, ne samo od početne ideje oko libreta, već i oko kompozitorskog opusa: trebalo je sve te vokale, same stihove i fabulu umješno korespondirati i ukalupiti u glazbene komade, pa premda zvanično sam Spratlan ovo djelo potpisuje pod 2013.godinu, ono je nakon mnogo produkcijskih tretmana tek u proljeće 2015. ugledalo svijetlo dana.

Raspoređeno je u 9 vokalno-glazbenih kompozicija različitih duljina gdje se smjenjuju vokalne i instrumentalne role. Dakako, vokalni zbor vrlo slično prethodnom The Crossing radu "I Want To Live" (Innova Recordings, 2013) su često ugođajni i ambijentalni insinuirajući 'nijemi' zbor, no dakako da je osnovni libreto otpjevan vrsnim ženskim sopranima, u manjem omjeru altovima, te muškim baritonima, a daleko rijeđe 'clean' tehnikom. Radnja stacionirana na skokovima iz daleke prošlosti u znanstveno egzakne astronomske činjenice suvremenog doba sukobljava te dvije različite perspektive u impozantnih 70 minuta materijala s tri centralne teme "The afterlife" (part I, part II i part III) koje pojašnjavaju nesrazmjerne doživljaje i percipiranje jednog te istog nebeskog tijela.

Bespotrebno bi bilo razglabati samu strukturu fabule s obzirom da je prilično zvrzlana uključujući i dodatne efekte ksilofona, triangla, zvonca, bubnjeva, melotrona, gudačkih aranžmana, već samo dodati izjavu samog Spratlana: 'živimo u svijetu koji stubokom mijenja percepciju o dobro znanim temeljima, pa je vrlo lako ostati zbunjen i izgubljen padajući u more očitih paradoksa koje vidimo, a vrlo slabo razumijemo'. Stoga ovaj album nije samo o starim Grcima i njihovim znanstvenim omaškama, već i o današnjem svijetu koji u velikoj mjeri korača unatrag. U cjelosti gledajući, album je neustrašiva poveznica mitologije i stvarnih dokaza, te moderne civilizacije koja unatoč gomili provjerenih informacija i dalje grca u neznanju o majčici prirodi.

Naslovi. 1.The afterlife I, 2.Big light, 3.Paradox, 4.Unity, 5.The afterlife II, 6.Esurientes, 7.Falling, 8.Stepping backwards, 9.The afterlife III

Ocjena (1-10): 8
Web: www.lewisspratlan.com

Diskografija:

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/06/2015