Pa ne znam što nam ovo treba. Konačno je u Zagreb na INmusic festivalu najavljena neka aktualna velika headliner zvijezda koja nije stari smandrljotak od prije 20 i više godina, a kad tamo - brus. Početkom travnja 2015. je slomila stopalo, zagipsali su je i taman kad bi trebala nastupiti u Zagrebu ide na operaciju, a tisuće ljudi INmusica ostaju zakinuti za veliku divu svjetskog popa.

Samo podsjetimo, prethodna dva albuma "Lungs" (2009, UK no.1, USA no.14) i "Ceremonials" (2011, UK no.1, USA no.6) su unatoč ogromnom padu potražnje za opipljivim nosačima zvuka prodani u fantastičnih 5 milijuna primjeraka. Nekad bi se ta cifra poklapala s tiražom Madonne, Princea, U2 ili AC/DC, elem, barem nekih 10-15 miljunčića po albumu i sve se čini da je preuranjeno otpisana od strane indie/alter publike upravo zbog velike popularnosti. Ne mora alternativno biti i nekomercijalno, odnosno škodljivo po alternativce i obrnuto. Potvrdila je to Nirvana. Neka druga paralela se ne mora navoditi.

Ono što je najjači adut Florence Welch je izrazito moćan i upečatljiv vokal na granici Chrissie Hydne, Siouxsie Sioux, Toyah Wilcox i Kate Bush, elem rock dama koje su svoje jako dobre penzije zaslužile u vremenima post-punka i new-wavea, a bez obzira na to, ova još uvijek vrlo mlada londonska djevojka s nepunih 30 godina ih je gotovo 'prešišala' i u stasu i u glasu samo s prva dva albuma. Evo, danas Toyah više nitko živ ne sluša mada je bila najotkačenija (odavno je supruga velemajstora gitare Roberta Frippa, King Crimson), a da bi recimo na koncert Siouxsie došlo maksimalno 500-600 ljudi. Na Pretenders neka tisućica, a za staru i još uvijek lijepu Katu Žbun bi bio dovoljan Dom sportova. Ali ne i za Florence. Njene pjesme i veliki hitovi "You've got the love" (UK no.5), "You got the dirtee love" (s Dizzee Rascalom, UK, no.2) i "Shake it out" (UK no.12, USA no.72) svaki dan odjekuju s radio programa, te premda nema svjetski no.1 hit poput The Human League "Don't you want me", slobodno se može, a i mora ukrcati u voz najljepših pop pjesama svih vremena. Njen nešto bolji rejting od kurentne britanske ponude u USA je vrlo blizak starom sindromu Roxy Music i onoj čuvenoj Ferryijevoj izjavi 'Amerikanci baš i nisu previše bistri', a to danas, pa valjda znaju svi. Nije vrag da cijeli svijet ne konta zakaj Ameri nisu previše bistri.

Florence sa svojim bendom je ovdje odlična i veličanstvena: ekipa je prati s lakoglazbenim pop/rock figurama koje otprve ulaze u uho zavodljivim duhačkim i sintetičko-orkestriranim aranžmanima, nekim jačim i plesnijim ritmovima, te onim vrlo patetičnim, intimnim, pa čak i pronicljivo lukavim svijutcima kad prezrena i odbačena žena traži svoju kavgu i osvetu, poput laganih pjesama "Various storms and saints" i "Long and lost" ili daleko nabrušenije "Mother" s kojom pokazuje i one PJ Harvey/ Cave insinuacije. Sting je u The Police imao jednu vrlo narcisoidnu pjesmu istog naslova na "Synchronicity" albumu, dal' se sjećate? Ušao je u lik Normana Battesa iz filma "Psycho"... Jest, Florence je vrlo nježna i senzibilna u većini materijala, a ono što joj je odlika jest da se nije prepustila trendovskom oportunizmu nafurane hipsterije koji vlada cijelim pop svijetom. Njene pjesme su općenite, vrlo široke s metaforičkim aspektima kako uopće preživjeti buru emotivnog sloma i različitih psiholoških stanja svijesti iz kojih se čovjek mora izvući na suho. Na obalu. Na kopno. Zato je i takav naslov albuma. Mačoidni auditorij bi ga povezao 'kako velik, kako tužan, a lijep i mlohav' (zna se što, ne), no u principu je odlika ove lijepe žene vrsnog vokala da sve takve tikvane povuće za surlu, pa i onu ponositu stvarčinu među nogama.

Ona ne govori o gorljivim socio-političkim prilikama i otprilike je bliska s našom Zvonkom Obajdin i bendom Svemir, ne razmeće se Dylanovsko-Lennonovskim angažmanom, ali je vrlo mračna tražeći u tom prokletom svijetu svoju mrvicu lijepog horizonta. Album jest na momente dosadnjikav i šupljikav s praznim hodovima, te nema izrazit hit koji će zaludjeti auditorij otprve, ali ima tri izrazito moćna singla namijenjena upravo alternativnoj populaciji.



Album otvara singl "Ship to wreck" (UK no.54) u stilu Pretenders, a da takvu stvar naprave i labinski The Orange Strips, uopće se nitko ne bi bunio. Klasična The Cure rasplesana pjesma kakvu nisu napravili od vremena "Friday I'm in love" i "Just like heaven". Veličanstveno i prelijepo mračno s legato/staccato gitarama, sitnim harmama klavijatura i melodičnim Hookerovskim basom, pa skoro nova darkerska pop himna za Jabuku i slične destinacije.



Druga odlična pjesma je "What kind of man" s poduljim ambijentalnim intro pasažom od čak minute, ali gitarski jednostavni riff, još jednostavniji od Angus Younga popraćen fanfarama duhača uvodi u začudno kompleksnu pop-kompoziciju s dinamički raspoređenim aranžmanom koji traje, pa za nevjerovati, samo 3 i pol minute. Sabili su staru Pink Floyd lekciju od pol sata u 3 minute, to čak nije za rukom pošlo niti Adele čiji novi album se nestrpljivo čeka. A treći singl "St. Jude" izvire iz kršćanske poniznosti i nevjerojatno je jednostavan - odsviran samo u 2 akorda na synthu! Rijetko koji izvođač u povijesti pop glazbe se usudio i odlučio za ovakav hrabri potez. Ok, jesu Idoli ("Amerika") i kraut-rockeri, a bogami i Lou Reed za kojeg su 2 akorda bili dovoljno da se ispriča sve što imaš, no licitirati ga kao jednog od potencijalnih singlova jest zbilja vrsna smionost.



Naslovna "How big, how blue, how beautiful" je ustvari metaforična personifikacija "Happiness is a worm gun", alegoričnih značenja Steely Dan i Throbbing Gristle, a pojašnjenja ne treba navoditi. Tu se Florence pretvara u najljepšu dobru vilu s drskim konotacijama odličnog popa gdje je pridonio Will Gregory (iz Goldfrapp) duhačkim aranžmanima, te kroz nekoliko kompozicija koje su u funkciji očitih popuna prostora, uključujući i četvrti singl "Delilah" (nije obrada legendarnog evergreena Tom Jonesa) uranja u pristojno dotjeran rad za pop publiku vrlo širokih generacijskih razmjera. Osjeća se da je Florence s peteročlanim bendom i tek tri produkcijska meštra (Will Gregory, Markus Dravs i Paul Epworth) fino prošarala ostavštinom britanskih lakših nota, uvila ih u indie-pop omotač s elastičnom synth-pop produkcijom koja može imati dozvoljeni hod u živim izvedbama i prilagođavati se različitim adaptacijama, te da album ne pati od hermetički zatvorenog zvuka što mu daje optimalno i dulji vremenski tok upotrebe premda izabrani singlovi ne upućuju na idealno potencirane hitove.

Naslovi: 1.Ship to wreck, 2.What kind of man, 3.How big, how blue, how beautiful, 4.Queen of peace, 5.Various storms and saints, 6.Delilah, 7.Long and lost, 8.Caught, 9.Third eye, 10.St. Jude, 11.Mother, 12.Hiding, 13.Make up your mind

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/06/2015