Ne bih se složio s onih 50-60 posjetitelja koji su 18.II 2008. u zagrebačkom &TD-u gledali i slušali ovaj japanski ženski trojac da je nešto vauuuuuuu. Kak'ti fenomenalno. Gledaj kak' barataju s pedalama na gitari, koji groove imaju, koja mjuza... (svirali su s beogradskim Zemlja no.9 iliti Nova Zemlja), a tek ime koje znači kompjuterski virus 21. stoljeća...
Ne, apsolutno ništa od toga. Cure uopće ne znaju svirati i bakću se s minimalizmom za, oprostite na izrazu, gluhe koji će u tome 'nešto' vidjeti. Nije teško osjetiti kako minimalistički bas Yuri Zaikawe prangija, karikirano govoreći '850 minuta bez ijedne melodije', bubanj Sayake Himeno udari svaku 356. sekvencu, a gitara Masako Takade tek na rijetke momente odsvira 3 ambijentalna tona s ponešto delaya. Možda bi u tome i bilo nekog jačeg smisla da im samo dvije kompozicije s ovog 'zlodjela' imaju i nekakve adekvatne nazive, ali, avaj, tako se glupo zovu da ih niti najjadniji seoski bend što svira za šaku krumpira ne bi nazvao "A'" i "B-1". U svojim brojnim pijankama tokom života, davno, jako davno, još u 80-im sam se probudio u stanu svojeg poznanika. Ne znam kako sam tamo dospio, no tražeći kavu ili bilo kakav alkohol, pronašao sam audio kasetu na kojoj je pisalo 'koncert krumpera', a na njoj je bio demo snimak njegovog benda. Snimljen na starinskom običnom kasetofonu, s probe. Sve je bilo loše i od svirke i pjevanja, a i bend nije učinio nikakve bolje snimke, niti se za njega ikad čulo van mog sela. Ta ekipa meni jako dragih muzičara je ostala u mojem malom selu kao pobornici Smokie, Deep Purple, Time i Ramones, zarobljeni u svome vremenu, ali oni su bili svjesni da osim znanja tih par akorda na gitari ništa drugo ne umiju napraviti osim da se životinjski nakrešu, napiju i zdrogiraju.

No, ove Japanke su vrlo drske. One od mojih starih frendova, pa i mene samoga koji sam prangijao bas gitaru znaju još manje, ustvari ništa. Muzika im je bitna u onome pogledu da samo popune osnovni kostur, no tu kod njih nema melodija, samo suhoparni bas tretman koji se približi technu s malo stidljive gitarske figure na žicama, taman se učini da su u nekom čudnom mimoilaženju vremena bliske sa scenom underground Vršca, ali i on je puno bogatiji, abrazivniji, pa i kompleksniji u zvučnom pogledu od ovih Japanki. Nekad je čak i bilo zanimljivo brojanje bundevi na strnjaku od kukuruzišta i krumpirišta, izračunavanju koliko se kila koštica dobije od cijelog bunjišta za bučino ulje, ali danas nema niti toga. Ovo je samo čista sintetika bez ikakve priče, ikakvog razloga da takva glazba uopće u ovoj formi postoji. Moj klinac je imao like-gitaru s pet naštimanih akorda na tastaturi i svaki dan je tancao po njoj jer je ispuštala zvukove, a vrlo brzo ju je i uništio, bila mu je samo obična plastična igračka koja poput medvjedića, patkice ili neke druge igračke na stisak proizvodi zvuk. Ove Japanke možda misle da su učinile nešto vrlo vrijedno, sukladno The Velvet Undergound/ The Fall/ kraut-rock estetici (i ranim Simple Minds), te minimal-technu, ali nisu. Da bi stvar donekle razblažile, kak'ti nismo mi potpuno krive za ovo, obje kompozicije su remiksevi istoimenog rada iz 2013. (originalno izdanje je imalo još jednu pjesmu "B-2"), no niti to ne spašava činjenicu prozirnosti i bezpredmetnog pomanjkanja kreativnosti. To može svatko i odsvirati i napraviti i snimiti. To nije vrijedno divljenja.

Naslovi: 1.A', 2.B-1

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 19/05/2015