Prvi pravi album "Udav" objavljen je u proljeće 2012., bio je vrlo kratak (samo 16 minuta), te nakrcan egzibicijama i nerazgovjetnim vokalima Darka Rajića. Od tada bend se dao u istraživanje i studioznu kompetentnost, pa su ponovno u istoj ekipi zajedno s producentom Juletom (Anti-otpad) u čuvenom studiju "Ja sam gluh" riješili da naprave značajan odmak ukrotivši sve dosadašnje performanse u jezgrovitu kompozicijsku cjelinu raščlanivši čisti artistički poriv lucidno-iščašene samodopadnosti. Kompozicije su im ovdje sadržajno kompaktnije i prohodnije izgrađene oko riffova i snažne ritam sekcije, često mahnitih tempova, onako kako i trebaju biti, te imaju i fabulu i jasne vokalne konture.

Pokušavao sam razabrati jedno 4-5 faca s omota koje su repetativno minimalistički pop-artovski poslagane na omotu albuma (dizajn Željka Tkalčec): nisu ni Sanader, ni Linić, ni Šešelj, no očito jesu neki likovi prema kojima Udav ne gaje pretjerane simpatije bijesno izvikujući na kombinirano fragmentiranoj koheziji engleskog i hrvatskog 'ne volim te' ("Mortus"), 'love me, fuck me again' ("Blueberry"), 'ti ne vidiš sve/ al' ga sereš' ("Non + ultra"), 'oko mene mravi, ležim sam u travi, nož mi je u glavi' ("Nož"), 'rulja urla/... nema pomoći, pokajanja, odriješenja, milosti.../ nitko te ne čuje od Božjih riječi' (završni, najtromiji, turobno vrlo poetičan noise-blues "Auto-da-fé"). U takovoj miš-maš selekciji jezika vrlo spretno su se poslužili produkcijskim 'stroboskop' štosom vokala u dinamičnoj "Betta splendens", a u spomenutoj "Non + ultra" nonšalantno postavljaju pitanje 'do you speak english, sprechen sie deutsch, parli italiano' dodajući 'sve je sada nevažno - amnezija'.

Premda fabula više odgovara nekom emotivno-bijesnom angažmanu, čini se da metaforičkim alegorijama podjednako kovitla individualnim tjeskobama kao i društvenim relacijama. Može biti i jedno i drugo, odnosno višesmislene su otvarajući prostor za maštovite strukture značenja, uostalom i naslov albuma se zajedno s omotom sofisticirano poigrava lingvističkim parametrima (sjetite se Šarla "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..."). Za ljubitelje iskonskog noise-rocka, to nije nikakva prepreka s obzirom na sada već dorađeni i posve dotjerani pristup cijelom stavu kojeg je bend u tančine izgradio prepličući zajebanciju, ironiju, ali i tjeskobu i određenu dozu ozbiljnosti. S nekoliko udarnih komada poput uvodne "Tix3", te ranije spomenutih vrlo nabrijanih kompozicija u konciznim figurama koje premda naoko odišu kaosom, dakako potrebnim i neophodnim za žanr, s ovog aspekta legendarni "No Sleep 'Till Pussy" SeXe iz 1990. pomalo djeluje zajebantski šašav i nekoordinirano sirov rad bez fiktivne ideje. Ali, davno je to bilo kad je u kontekstu, tada relativno friškog underground trenda na ovim prostorima bilo tek nekoliko hrabrih imena koja su prije svega fokusirali svoju tematiku na nezgrapnom sarkazmu pomiješanim sa seksualnim perverzijama. Udav je na 'jezivoj novoj karijeri' napravio značajniji korak spram svojih prethodnika ne dozvolivši retrospekciju starih metoda, fora i fazona. Imaju suvremeni stil, čistu produkciju i relativno jasne pjesme o kojima se može štošta razglabati, te su izbjegli klopke drugog albuma nonšalantno isklesavši dostatnih pola sata materijala koji frca s punim zgodicima bez slučajnih zicera i autogolova. Bravissimo!

Naslovi: 1.Tix3, 2.Betta splendens, 3.Mortus, 4.Blueberry, 5.Non + ultra, 6.She wants to eat, 7.Nož, 8.Screwball, 9.Auto-da-fé

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/04/2015