Ovi mlađahni Švicarci iz St. Gallena sviraju punih 9 godina nanizavši impozantnu seriju koncerata i turneja, između ostalog svirali su po Engleskoj i Belgiji, a posebno se ponose s australskom turnejom u paketu s legendarnim njujorškim Lord Bishop Rocks 2011., te koncertima s australskim Dead City Ruins i britanskim The Tarantinos. Upravo na iskustvima australske turneje nastala je pjesma "Four wheels of freedom" kao beskonačno putovanje rockera bez pritiska i nepotrebnih eminencija. Stvarčina je nekako najjača na albumu zbog funkiranog druka gitara Remo Cadalberta i vokaliste Dominik Naefa, te daje povjerenje u njihovu iskrenost, mada stojički rečeno, sve ovo što sviraju i pjevaju odavno se čulo još iz vremena klasičnih hard/heavy rock bendova još u 70-im godinama od Nazareth, Cheap Trick, Van Halen, AC/DC, Whitesnake i sličnih vedeta protežući se sve do Guns'n'Roses i Bon Jovija.
Budući da ne pružaju ama baš ništa novo, čak i za nekoliko koraka zaostaju od kurentnih zvijezda Black Label Society, Black Country Communion ili glam-rockera Black Veil Brides, ipak imaju jedan određeni šmek mekšeg hard-rock izraza naginjujući s obje noge u mainstream zabavu kroz određeno uvjerenje r'n'r života koje ima i adekvatan svjetonazor. Zna se, u svim onim iskonskim porivima od lijepih žena, mačoidnih poteza, pristojne pijanke, lamentacija (završna "Next drink is on me"), posezanja u intimnost osjećaja ("Don't hold me back"), sve do jačih kritičkih motiva posvećenih permanentnim tegobama globalne civilizacije koja se sustavno uništava besmislenim ratovima. O tome upravo govori jedna od najlaganijih tema "Lost in paradise" prošarana i akustičnom gitarom, dok su ostale tematski prilično sterotipne i predvidljive, mada se u glazbenom pogledu pronađe poneki zanimljiviji detalj koji je uspio pobjeći klišejima klasičnih legato riffova i solažama. Ali stiče se dojam da bend nimalo ne mari za neke inovacije, čak niti Naefov vokal ne pokazuje neku posebnu senzibilnost i karizmu s kojom bi mogao otprve uzdrmati kardiogram slušatelja ovakvog žanra. Istina, vokal mu je u arijama i akordu, prirodni je tenor, no za zavodljivost nekih boljih pjesama poput singla "Lies" ili rasplesane "Life's hot" koje imaju nešto i The Cult-ovskog, očekivala bi se moćna Astburyijeva rola na mikrofonu.

Ipak, ovo ne zvuči pozerski mada mnogo toga miriše na zgubidanske hard-rock karakteristike bez originalnosti, ali je daleko bolje od naše Opće Opasnosti. Rođeno da grmi na bajkerijadama.

Naslovi: 1.Born to rumble, 2.Lies, 3.I feel free, 4.Lost in paradise, 5.Life's hot, 6.Addicted, 7.Four wheels of freedom, 8.Don't hold me back, 9.Forever loud, 10.Next drink (is on me)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 03/04/2015