home > mjuzik > Madness

kontakt | search |

SLEEPING WITH SIRENS: Madness (Epitaph, 2015)

Ajoj. Jedan od najgorih i najlošijih albuma u ovom stoljeću. Da je Kellin Quinn žensko ili barem gay, onda bi se i mogao shvatiti njegov stav ničega. Čak su i Novi Fosili i Srebrna Krila i Lepa Brena imali smišljenije pjesme. Kellin, Kellin, Kellin, nisi niti uz pelin...

Otkako su se pojavili ovi post-hardcoreaši iz Orlanda (Florida, USA) neprestano gruntam po glavi kakvog li to sve ima smisla. Ili ga uopće nema. Prvi album "With Ears To See And Eyes To Hear" (2010) je bio obično tinejdžersko smeće kakvo niti ja nekad u dobi od svojih 14 godina ne bih mogao podnijeti, a drugi "Let's Cheers To This" (2011) premda se zbog tri hit-singla "Fire", "If you can't hang" i "A trophy father's trophy son" iznenađujuće plasirao na USA no.78 ostavio me posve pasivnim i tad sam odlučio da im ne dam više niti jednu šansu. Bio je još tu i nevjerojatno uspješan treći "Feel" (2013, USA no.3), zatim akustični EP "If You Where A Movie, This Would be Your Soundtrack" (2012, USA no.17), te specijalni halloween singl "Dead walker Texas ranger". Ali mi to nikako nije sjedalo. Pa niti suradnja s mnogo boljim Pierce The Veil na albumu "Collide With The Sky" (2012) o kome sam davno pisao.

Razlog je jednostavan. Nekad su Vlado Kalember, Gibonni i Gulliano bili rock pjevači, Matko Jelavić je bio bubnjar hard-rock/metal/new-wave benda Metak (interesantno, s njima je radio i pokojni Vinko Coce, niste znali?) i svi oni su mogli ostvariti prave rock karijere da ih nije prigrabio i popapao show-biz, majko stara, vino na usnama i posoljeni zrak s razlivenom tintom dok je seksa s nekom curom iz pratećeg benda kome se usput niti ne plati odrađena gaža. Pa niti ne plati piće. Ali ovaj momčić, frontmen Sleeping With Sirens, imenom Kellin Quinn je očito ispao iz nekog talent showa prikladnog za boy-bendove i žiri u kome sjede sami idealni stručnjaci za procjenu komercijalnog uspjeha sektora ljudskih resursa, kredita i rizika. Ima onaj najogavniji patetičan dječački glasić visokog tenora kao da udiše helij, takoreći eunuha s amorovim lukom i strelicom kojom probada ženska srdašca tinejdžerki što tek stupaju u pubertet. I tako ga on pegla već više od 5 godina. Pa dečec, jel' budeš već jednom odrastao i prestao se furati na Jarred Letta? Čemu uopće takav grozan, ma najgrozniji pop-punk vokalčić i glumatanje nevinog tinejdžerčića sa zabrinutim pogledom koji govori o oskudici pozitivnih emocija sjebanih malih Amerikanaca i Amerikanki? O, joj... O, boy... O joy... Brrrr. Čist' mi je nelagodno pri srcu kad ga čujem ko' da sam svome odavno pokojnom mačku iz prošlog stoljeća slučajno stao na rep. Ciju-miju. Ma i on je znao zakreštati i zagrebati, no ovaj nafuranac drži taj princip prokušanog uspjeha kod djevojaka koje žive u maštariji da je punk-princ na bijelom konju. Ideš bebo da se inkârtaniš...

Osim ove grozote na vokalu koju ne bi podnijeli niti Nina Badrić, Šemso, Vinko, Škoro i pokojni Đorđe sastajući se usred vinograda beruć' grožđe, ima bendić koji tako ugodno i besramno potkrada sve do čega se može doći. Shvatili su da je kombinacija kurentnog post-hardcorea, alternative i metalcorea najadekvatniji modni trik koji se jako dobro trži nakon posustalog emo trenda, a oni također posrnuli alter magnati iz Rise Records su ih na vrijeme ukapirali i zgrnuli pare, ali avaj, ponudio im se Epitaph o kome se može slobodno pričati da odavno više nemaju reputaciju dobrog underground ukusa. Priklanjaju se onome tko se još uvijek može dobro prodati bez obzira na kreativni smisao. I jbga, to više nije underground ili alternativa, to je čisti komercijalni štos pod paskom 'alternative'. Oni s malo dubljim sjećanjem sjetiti će se sličnih grozota iz 70-ih i 80-ih kad se pod heavy/hard-rock trpao Boston, Journey, Meat Loaf, Heart, Loverboy, Axe, Tygers Of Pan Tang, Mama's Boys, a pod new-wave Katrina & The Waves, Stevie Nicks, pa čak i Stonesi i Peter Green i Fleetwood Mac. Ma to veze s vezom nema. Samo da se proda. I prodalo se jako, jako dobro. E, to je taj štos...



Sleeping With Sirens nemaju veze s post-hardcoreom, a pogotovo ne s metalcoreom. Oni su obični pozeri, vlastiti produkt osmišljene post-emo generacije koja se dodvorava onome koji ih hoće kupiti i dolaziti na koncerte. Da kojim slučajem žive na Balkanu, garant bi svirali turbo folk ili zabavnjake, a samo tek nekoliko žešćih pjesama poput prvog singla "Kick me" prepunog psovačina na ciljanu publiku, "Better off dead" o demonima ženskog razmišljanja ili najžešće "We like it loud" u kojoj Quinn ironično pjeva o tome kako bend nikad neće posrnuti i praviti mainstream radio mjuzu nisu dovoljan dokaz nečega što jest i što bi trebao biti post-hardcore Ian McKayea i Henry Rollinsa. Njih dvojica skupa s još mnogim sljedbenicima se nisu borili za ovakve produkte. Ojoj, a kome to Sleeping With Sirens seru najdjetinjastije kvake? Djeci koja ništa ne znaju i misle da je David Bowie traktoraš iz Sunje.drugi spot je čisto trendovski "Go go go", o onim jadnicima koji moraju vrtjeti reklamne panoe na raskršćima, a izgledaju kao marionete kapitalizma bez ijedne trunke čiste svjesti, ljudi-sendviči, transparentni panoi za velike lobije, najgluplji užas. Prava zabava vas čeka tu odmah iza čoška, moja cura me tjera da to radim jer je volim i skejtaš sam, znam okretati tablu s natpisom, a valjda će i ljudi shvatiti kako sam dobar u nekim drugim stvarima plitke poezije ovog trenda. Još uvijek nisam na heroinu, ali kad dobijem dovoljnu količinu para za šut, postati ću zvijezda totalno uvjerena u sebe i vlastite sposobnosti.

Najveći dio albuma su takve prepotentne pjesmice pune plačljivih baladičnih momenata sa slatkastim litanijama Quinna kao da su rađene za najgori show program svih vremena - Eurosong. Stvara se dojam da je u barem 5-6 pjesmuljaka pjevala Britney i Aquillera, a niz stihova i tekstova poput 'krive su zvijezde', 'mrzim prazan prostor između nas', 'molim te, ne gubi vjeru u mene', 'prodaje nas svijet, ali mi ne prodajemo sebe' i emocionalno nabijenih slogana aludira samo na tržišni pop efekt koji će kad-tad doći i do nas. Tajči na post-hardcore način. Zabavno, a? Hahahaha! Jest.

Ponavljam, ne bih to prožvakao niti s 14 godina. A niti najmanje vrtio transparent na raskršću. Bludničio bezosjećajnom kapitalizmu.

Naslovi: 1.Kick me, 2.Go go go, 3.Gold, 4.Save me a spark, 5.Fly, 6.The strays, 7.Left alone, 8.Better off dead, 9.We like it loud, 10.Heroine, 11.November, 12.Madness, 13.Don't say anything

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 28/03/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Howl

JOHN FOXX & THE MATHS: Howl (2020)

| 31/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Engele, bengele, banda svira...

PARTLEKI: Engele, bengele, banda svira... (2020)

| 27/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Gereg

THE HU: The Gereg (2020)

| 16/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Si kak jen

OGENJ: Si kak jen (2020)

| 10/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: White Lazy Boy, EP

MELVINS & MUDHONEY: White Lazy Boy, EP (2020)

| 06/07/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Madness
  • With Ears To See And Eyes To Hear (2010)
  • Let's Cheers To This (2011)
  • Feel (2013)
  • Madness (2015)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*