Američki progressive/djent-metal Periphery iz grada koji se zove Bethesda (u infinitivu) u Marylandu znatno je brže i jednostavnije uspio da se domogne značajnih uspjeha i samog renomiranog statusa nego li je to slučaj kod relativno friških izvođača koji muku muče s transparentnošću i probojem. Osnovani 2005. kao jezgro okupljeno oko gitarista Mishe Mansoora i jasnih utjecaja švedskih Meshuggah, postava se neprestano mijenjala, pa su do objavljivanja debi albuma "Periphery" (2010, USA no.128) promijenili čak 7 članova od čega su trojica bili frontmeni sve dok za mikrofon nije došao Spencer Sotelo s moćnim rasponom glasa od kreštavih visokih growlova do senzibilno nježnog, pa čak i patetično-gnjecavog na rubovima brit-pop etike. Sotelo je u proljeće 2014. postao vokalist post-hardcore ekipe From First To Last, ali nije napustio Periphery. Konačna postava oformljena je netom uoči debi albuma s trojicom gitarista (uz Mansoora koji je jedno vrijeme bio i bubnjar tu su Jake Bowen i Mark Holcomb), basistom Tom Murphyijem (2012. zamjenio ga je Adam 'Nolly' Getgood) i stalnim bubnjarem Matt Halpernom. U toj početnoj fazi najznačajnije nastupe imali su kao predgrupa Emmure, Darkest Hour, The Dillinger Escape Plan, Fear Factory i Between The Buried And Me, a kasnije su usljedili koncerti s TesseracT, Dream Theater, Protest The Hero... Mansoor ima još nekoliko projekata i bendova s kojima radi: OMNOM (Of Man, Not Of Machine), Sky Eats Airplane i Elliot Colemanom iz TesseracT, a bavi se i produkcijom Animals As Leaders, Stray From The Path, Veil Of Maya... Drugi album "Periphery II: This Time It's Personal" (2012) zauzeo je impozantan USA no.44 i doživio prijatan prijem kod kritike priuštivši prvi konceptualni rad o kome je Mansoor razmišljao godinama.

Razlozi zbog kojih je bend uspio u vrlo kratkom vremenu su uočljivi takoreći s Mjeseca: pjesme im naglašavaju melodiju s kompleksnim manevrima, ritmičkim eksperimentiranjima nerijetko koristeći groove kao osnovicu i imaju vrlo moderan zvuk koji ne robuje nikakvim pretjerano eklektičkim ostavštinama što se vrlo često osjeća na prvijencima bendova koji gotovo redovito kreću s pozicija da daju oduška svojim uzorima i idolima mladosti, a u većini slučajeva zasljepljeni početnim vjetrom u leđa i ostaju da se praćkaju tek kao surogati svojih utjecajnih izvođača. Druga stvar su njihovi rani demo materijali kojih ima desetak. Naknadno su remasterirani i objavljivani u različitim periodima pod naslovima "Not CD Yet!!!" (2005), "We Will See" (2005), "Much Less Than Three" (2007), "There Will Be Bizzwald" (2008), "Who Knows" (2008), "Djentlemens" (2009), "Bulb" (2011), a interesantno da su još 2007 imali jedan pod naslovom "Juggernaut" s 4 instrumentala kojima su ustvari postavili početne temelje ovog trećeg studijskog izdanja. Također bitan dio njihovog uspjeha su i dva covera Metallice - "One" (za soundtrack "Homefront") i Florence + The Machine - "Only if for a night" (kompilacija "Florence + The Sphinx: Sumerian Celemonials - A Tribute to Florence + The Machine"), te nekolicina vrlo domišljato režiranih video spotova, osobito za prethodne singlove "Jetpack was yes!", "Make total destroy", "Scarlet" i "Ragnarok".

Ovaj treći studijski album objavljen je kao dvostruki s dva paralelno odvojena cd izdanja pod naslovima "Juggernaut: Alpha" i "Juggernaut: Omega", a konceptualno su povezani različitim tematskim opservacijama kontrolinga društvenog i intimnog života od samog špijuniranja, praćenja i dokumentiranja gotovo bezazlenih običnih ljudi od kojih vladajući aparati strahuju da se u njima nalazi potencijalni terorist, bombaš samoubojica, disident ili na bilo koji način faktor spreman za opsktrukciju društvenog modela preko psihičkih, medijskih i religijskih metoda držanja naroda na uzdi, poput primjerice sakramenta ispovjedi ili najobičnijeg spletkarenja s nagradnim igrama u kojima sudionici iz pučanstva šalju račune s fiskalnih blagajna. Sve to ide u korist vladajućeg aparata koji komotno lako saznaje sve naše mogućnosti, želje, potražnje i ine aktivnosti nadgledajući našu internetsku umreženost e-mailovima, društvenim mrežama, mobitelima, pa čak i metodom satelitskog nadzora.

Rad je svakako najbolje izdanje benda u karijeri s nekoliko iniciranih tema ranijih demo ostvarenja koja su služila naizgled tek toliko da se stekne kompetentna viruoznost ritam sekcije i posebno tehnički sposobnog gitariste Mansoora koji uz djent preferira još mnoštvo raznoraznih figura. Album je ustvari praktički bio spreman za izdavanje već nakon proslavljenog "Periphery II: This Time It's Personal", no zbog promocijskih obaveza i stalnih turneja odgađan je 2 i pol godine. U međuvremenu su objavili polusatni EP "Clear" (2014) s novim zvukom i stilizacijom kao opet neki uvodnik u buduće veliko izdanje. Prvi cd "Juggernaut: Alpha" je znatno žešći s teškim djent udarcima gdje se daje prostora za melodičnost koja im je manjkala na prethodnim izdanjima. Sotelo se između ostalog naučio još konzekventnije služiti vokalom s odgovarajućim rasponima u svakoj pjesmi naglašavajući i ističući bitnost tematike stihova, a Mansoor kao vođa na žicama stvara mnogo manje disonanti preferirajući abnormalne gomile staccata u spletu s ritmičkim parametrima i redovito kompleksnim aranžmanima u kojima se pronađe ponešto inovacija poput glitch kibernetike u "22 faces" i "Rainbow gravity". Suptilan ambijentalni dekor improviziran mnogobrojnim pedalama navodi na pomisao da su korištene klavijature, synth i piano, no ova tri gitarista jednostavno rade čudesa od uvodne laganice "A black minute" s elementima post-metala, preko izvornog djenta "MK ultra" (uz lagani završni jazzy interval), alternativnog metala na pragovima Faith No More koji pršti iz "Heavy heart", te raznolikih konstrukcija sastavljenih od laganih atmosferičnih djelova, naglih eksplozivnih fuzija i konkretnih snažnih i zapaljivih riffova poput naslovne "Alpha", no dakako, kompleksan aranžmanski pristup ne jenjava dokazujući sposobnost benda ka najzahtjevnijem rock/metal formatu.

Drugi cd "Juggernaut: Omega" kraći je za 2 minute i nešto mekši ukomponiravši i dio pop strategije koja se mogla djelomice primjetiti i u nekim skladbama prvog cd-a, no ovdje se nalazi i nekoliko osebujnih laganica poput akustične "Priestess" i završnih "Omega" u trajanju od gotovo 12 minuta preplavljenih klavirom, samplovima, dakako i eruptivnim djent udarima, te posljednje "Stranger things" koja se ponovno vraća u atmosferičnije teritorije. Kroz oba cd-a su očljivi bitni pomaci s naglašenim glazbenim strukturama koje neki i ne vole osobito inzistirajući na klasičnim djent pržionama i takozvanim monokromatskim uređenjem kakvo je bilo na debiju i brojnim demo materijalima, ali pobogu, zar nije kompleksnost ustvari i prava vještina kojom se pokazuje sam umjetnički i kreativni doseg? Pogotovo u ovakvom timskom radu s obimno zahtjevnim sekvencama, ritmičkim lomovima i ludorijama, te neprekidnim održavanjem tematskog sklopa poput dva zajednički povezana filma na paralelama akcije, trilera i drame. Mnogi bendovi bi ovakvo monumentalno izdanje obasuli interludijima, instrumentalima, dugačkim uvodima, improvizacijama i još kojekakvim štosevima za razvlačenje vremenskog opsega, no Periphery kroz nešto više od 80 minuta koriste samo dva-tri kraća predaha koji, opet, nisu tu samo da jesu i popune prostor. Bend je očito sazrio za velike poduhvate s lepršavom pozadinom i znatno manje sebičnom instrumentalizacijom, nema nadmetanja, a osnovni cilj je fokusiranost na svaku pojedinačnu pjesmu tvoreći bogati kolaž suvremenog progressive-djenta kojim se ovim albumom itekako daju nove smjernice s kapitalno vrijednim rezultatom.
Naslovi "Juggernaut Alpha": 1.A black minute, 2.MK ultra, 3.Heavy heart, 4.The event, 5.The scourge, 6.Alpha, 7.22 faces, 8.Rainbow gravity, 9.Four lights, 10.Psychosphere

"Juggernaut Omega": 1.Reprise, 2.The bad thing, 3.Priestess, 4.Graveless, 5.Hell below, 6.Omega, 7.Stranger things

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/02/2015